Sjećam se svoga ponosnog oca kako u pobožnom meditativnom stavu, odmjerenim korakom svladava duge brazde oranice zahvaćajući šakom zrnje pšenice iz bisaga na svojim ramenima, pažljivo ga razbacujući po svježe uzoranoj zemlji. U tim godinama nisam previše razmišljala o značenju sijananja, ali slika mog oca ostavila je u meni slutnju uske povezanosti života i sjemena.

Sjećam se svoga ponosnog oca kako u pobožnom meditativnom stavu, odmjerenim korakom svladava duge brazde oranice zahvaćajući šakom zrnje pšenice iz bisaga na svojim ramenima, pažljivo ga razbacujući po svježe uzoranoj zemlji. U tim godinama nisam previše razmišljala o značenju sijananja, ali slika mog oca ostavila je u meni slutnju uske povezanosti života i sjemena.

Sjećam se svoga ponosnog oca kako u pobožnom meditativnom stavu, odmjerenim korakom svladava duge brazde oranice zahvaćajući šakom zrnje pšenice iz bisaga na svojim ramenima, pažljivo ga razbacujući po svježe uzoranoj zemlji. U tim godinama nisam previše razmišljala o značenju sijananja, ali slika mog oca ostavila je u meni slutnju uske povezanosti života i sjemena.

Prvo čitanje iz Knjige postanka koje čitamo ove nedjelje stavlja nam pred oči grijeh prvih ljudi. Zanimljivo je primijetiti nekoliko detalja u tako kratkom izvještaju o tom prvom grijehu. Adam se sakrio nakon što je prekršio Božju zapovijed.

U početku ne bijaše ničeg. A onda sve postade. Iz ljubavi. „U ono vrijeme živjeti je bila najljepša stvar na svijetu. Kada se rađalo sunce, svi su gledali, i ljudi bijahu djeca veća od planina.“ (P. Tamen, Dani)