Samo Gospodin uvjerljivo može izgovoriti ove riječi: Mir vama! Već same riječi imaju duboko značenje, a tek snaga i uvjerljivost riječi unose pravi spokoj u dušu.
U trenucima kad sve sigurnosti blijede, kad tama obavija prirodu i dušu čovjeka, kad niotkuda ni najmanja svjetlost ne prodire, Krist dolazi među učenike s pozdravom: Mir vama! I život se budi u toj zatvorenoj dvorani i stisnutim srcima. Zove ih da živnu, da se probude, da otvore oči duha i samo promotre sve što su s njim proživjeli i doživjeli. I najmanje iskustvo s Kristom podijeljeno dovoljno je da čovjek i priroda ožive, da čovjek svijet ugleda, i kasnije ga gleda očima vjere a ne sumnje i straha. Gubitak vjere i sigurnosti kod učenika je urodio strahom, nemirom, neizvjesnošću i nesigurnošću. Danas se čudimo kako su Isusovi učenici u par dana zaboravili Isusove riječi i djela koja su ih nosila na krilima ljubavi i iščekivanja dok su za njim hitali ravnicama i obroncima, dok su s njim jeli i pili.
Njegov sramotni, njima neshvatljivi kraj, u njima je zaledio sve pozitivne misli i emocije. U njima je vladala praznina koja je i pitanja zamrznula, razgovor utišala. Sve što bi pomislili umiralo je sjećanjem na križ, muku, poniženje i dobro zapečaćen Isusov grob.
Pitam se: Jesu li njegovi učenici u tim trenucima bili nevjerni? Nisu. Jesu li se osjećali slijepima kod zdravih očiju? Nisu. Jesu li vrištali samoprijekorom i kajanjem? Nisu. Ipak se nisu mogli maknuti s mrtve točke koja ih je u trenutku ostavila bez misli, bez riječi, bez volje. Izgubili su Isusa!
Njegov pozdrav Mir vama izgovoren nekoliko puta polako je razbijao tamu i nesigurnost. U srce im se vraćala vedrina, toplina i svjetlo. Osjećali su da im je njihova nevjera oproštena, izdaja zaboravljena i bijeg zanemaren.
Jedini se Toma ohrabrio. Iz njega je progovarala potreba za sigurnošću, za dokazom. On nije Isusa još susreo nakon uskrsnuća. Nije mogao vjerovati svojim kolegama, pa se hrabro odvažio izgovoriti: ‘Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.’ ( Iv 20,19 )
To je čovjek današnjice: I za vjeru mu dokaz treba. Isus je jasno rekao: Neće vam se dati znak doli znak Jone proroka. Znak je bio pred Tomom. Krist je bio u utrobi zemlje tri dana i tri noći. Ali Toma nije bio siguran da je to Krist sve dok mu Isus nije ispunio želju, da ne kažem zahtjev. Tomi je trebalo više od znaka. Trebao mu je susret s Isusom. Tom prigodom je Isus kazao: Blaženi koji ne vide a vjeruju.(Iv 20,20.) Toma je morao vidjeti da bi povjerovao. Poznaje Isus svoje stvorenje, zna on da mu puno toga treba da bi povjerovao.
Njegova riječ nam se stalno lomi, prisutan je u našim svetohraništima, u ljudima koji nas okružuju, a vjera je naša još uvijek manja od makova zrna. Potreban nam je susret s Isusom iz bližega kako bismo povjerovali. Mogućnosti su nam ponuđene, sredstva su nam osigurana, Možda još uvijek nedostaje otvorenost našeg duha, spremnost našeg srca i susret s Isusom. Onaj jasni, svima potrebni Isusov pozdrav ‘Mir tebi’ podrazumijeva puno toga: i vjeru i osjećaj sigurnosti, blagostanje, radost i unutarnji mir.
To je Isusov uskrsni poklon nama. Bez toga nema naše spremnosti na poslanje koje nam Isus povjerava: Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas. (Iv 20, 21) Bez vjere u srcu, bez susreta s Isusom, bez sigurnosti u ono što životom i riječima treba pronositi svijetom nema uspjeha u izvršavanju Kristove misije na zemlji.
Neka ovaj Uskrs bude prekretnica u našem životu kako bismo već jednom zaživjeli pravim životom, životom vjere i ljubavi.
s. Katarina Maglica OP
