U nedjelju 24. svibnja, na svetkovinu Duhova, a ujedno i spomendan prijenosa tijela sv. Dominika, dvije naše sestre, Julijana Jagnjić i Nevenka Njegovec proslavile su 70. obljetnicu redovništva. Slavlje je započelo jutarnjom svečanom misom, koju je, u nazočnosti cijele zajednice sestara i mnoštvo vjernika, predslavio fra Toni Mravak, nećak s. Julijane, uz koncelebraciju domaćeg župnika vlč. Željka Faltaka i župnog vikara vlč. Milana Dančua. Zbor sestara, po vodstvom s. Marte Turi, uzveličao je misno slavlje svojim skladnim pjevanjem.
Slavlju je s radošću nazočila i rodbina naših slavljenica. Premda je sveta misa bila ujutro u 7 sati, to nije spriječilo rodbinu s. Nevenke da stignu na vrijeme iz Varaždina i drugih mjesta, dok je rodbina s. Julijane ipak trebala stići dan ranije.
Predvoditelj misnog slavlja fra Toni usredotočio je svoju propovijed na svetkovinu Duhova, ali isto tako i na redovnički poziv u kojem su naše slavljenice ustrajale već 70 godina. Dobro je još jednom pročitati u cijelosti njegovo razmišljanje koje je podijelio sa svima nazočnima za vrijeme homilije.
Poštovane sestre dominikanke,
naše drage slavljenice,
braćo i sestre,
Današnja svetkovina pokazuje nam kako je se po Duhu Svetom očitovala prva Crkva u Jeruzalemu i otud se širila cijelim svijetom po životu i propovijedanju apostola, njihovih nasljednika i onog nebrojenog mnoštva vjernika koji su po krštenju postali Kristovi učenici i svjedoci vjere u Presveto Trojstvo. Prije silaska Duha apostoli su bili zatvoreni, prestrašeni i nesigurni. Nakon Isusove smrti povukli su se od očiju svijeta. Imali su uspomene na Isusa, ali nisu imali snagu krenuti dalje. Nisu bili sami, s njima je Isusova majka Marija koja je doživjela puninu Duha Svetoga u Nazaretu kada je začela Isusa. Ona priprema učenike za susret s Duhom Svetim jer jedina ima iskustvo djelovanja Božjega Duha. I tada dolazi Duh Sveti. Dolazi poput vjetra i ognja. Nevidljiv, a snažniji od svega vidljivoga. I događa se čudo: isti oni ljudi koji su se bojali svijeta sada izlaze pred narod i hrabro naviještaju Krista.
Danas, slaveći svetkovinu Duhova, na poseban način promatramo djelovanje Duha Svetoga u životu onih koje su se potpuno predale Bogu kroz redovnički poziv – s. Julijane Jagnjić i s. Nevenke Njegovec.
Redovnički život nije prije svega ljudska odluka ni samo izbor jednoga životnog puta. To je odgovor na Božji poziv i djelo Duha Svetoga u čovjekovu srcu. Duh Sveti je onaj koji poziva, vodi, jača i ustrajno prati čovjeka na putu posvećenoga života. Bez Duha Svetoga teško bi bilo ostaviti sigurnosti ovoga svijeta, živjeti zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće te desetljećima vjerno služiti Bogu i ljudima. Zato svaki istinski redovnički život postaje znak da Bog i danas djeluje među nama. Duh Sveti teško može djelovati u srcu koje je prepuno sebe. Zato je potrebno osloboditi prostor Bogu, odnosno sebe se svakodnevno odricati da bi Duh Sveti bio vidljiv u našem životu preko njegovih plodova.
Pogledajmo apostola Petra. Dok se oslanjao na svoju snagu, pao je i zatajio Isusa. Tek kada je zaplakao nad svojom slabošću, postao je otvoren Duhu Svetomu. Pogledajmo apostola Pavla. Bio je uvjeren u svoju pravednost, ali tek kada je srušen na putu u Damask mogao je početi gledati Božjim očima. Pogledajmo sv. Dominika, po Duhu Svetom otkrio je da je poslan naviještati Božju riječ i zalagati se za spasenje duša. Koliko je bio uronjen u Duha Svetoga govori nam i katolička tradicija koja na ikonama sv. Dominika prikazuje sa zvijezdom na čelu ili plamenom iznad glave, što simbolizira djelovanje Duha Svetoga i rasvjetljavanje puteva vjernicima. I na koncu pogledajmo nju Zaručnicu Duha Svetoga – Blaženu Djevicu Mariju. Njezina veličina nije bila u moći nego u otvorenosti srca. Znala je reći: “Neka mi bude po tvojoj riječi.” To je put Duha Svetoga: ponizno srce koje dopušta Bogu da djeluje.
Zato danas zahvaljujemo za naše redovnice koje slave sedamdesetu obljetnicu redovničkih zavjeta. Sedamdeset godina vjernosti nije samo ljudska snaga. To je put na kojem je Duh Sveti kroz godine oblikovao srce naših sestara, nosio ih kroz kušnje, davao im snagu u umoru i čuvao ljubav prema Bogu i čovjeku.
Uz današnju svetkovinu razmišljamo i o karizmama. Duh Sveti ne djeluje samo općenito u Crkvi, nego svakome čovjeku daje posebne darove i poslanje. Te darove nazivamo i karizmama. Karizma nije nešto što čovjek uzima za sebe niti sredstvo osobne važnosti, nego dar koji se prima da bi služio drugima i izgrađivao svoje redovničku zajednicu i Crkvu.
Zato su kroz povijest nastajale različite redovničke zajednice i duhovni putovi. Jedni su primili karizmu molitve i kontemplacije, drugi služenja siromašnima, treći odgoja mladih, skrbi za bolesne, naviještanja Evanđelja ili rada među najmanjima. U svakoj istinskoj karizmi djeluje isti Duh Sveti, ali na različite načine.
Karizma nije samo ideja ni pravilo zapisano u knjigama. Karizma mora biti življena. Ona postaje vidljiva u konkretnom životu: u načinu kako netko moli, služi u svojoj zajednici kroz kućanske poslove koji često nisu vidljivi u javnosti a koji su neophodni za život zajednice, a one su rad u kuhinji, vrtiću, praoni, porti, služenju bolesnim sestrama. Karizma je znati opraštati, prihvaćati druge i drugačije od sebe, karizma je biti duhom i tijelom u svojoj zajednici s njome se radovati i tugovati. Življena karizma uvijek nosi mir, jednostavnost, ljubav i vjernost.
Koliko je samo molitve, tihe žrtve, skrivenoga služenja i ljubavi utkano u ovih sedamdeset godina naših sestara Julijane i Nevenke. Mnoga dobra djela ostala su možda nevidljiva ljudskim očima, ali nisu skrivena Bogu. Jer redovnički život se ne živi u buci i velikim riječima pa ni na društvenim mrežama, nego u vjernosti malim svakodnevnim stvarima: u molitvi, služenju, poslušnosti, strpljivosti, razumijevanju i darivanju sebe drugima.
U svijetu koji često traži uspjeh, moć i prolaznu slavu, redovnički život svjedoči jednu drugu istinu: da čovjekovo srce može biti potpuno ispunjeno Bogom. Naše sestre Nevenka i Julijana upravo svojim životom pokazuju da je moguće živjeti za nešto veće od sebe samih — za Boga i za bližnjega, svoju redovničku zajednicu. I možda je upravo to najljepše djelo Duha Svetoga: oblikovati čovjeka da postane dar drugima.
Danas ne gledamo samo godine, nego milost. Ne gledamo samo prošlost, nego trag Duha Svetoga kroz život ovih dviju sestara. Sedamdeset godina redovništva znak su Božje vjernosti i dokaz da Duh Sveti ne prestaje djelovati u onima koji mu otvore svoje srce.
Neka njihov život bude poticaj svima nama: da i mi budemo otvoreni Božjem pozivu, vjerni u svojim obećanjima, ustrajni u ljubavi i raspoloživi za dobro.
A našim dragim sestrama danas od srca zahvaljujemo za njihovu molitvu, žrtvu i svjedočanstvo vjere. Neka ih Duh Sveti i dalje vodi, tješi i ispunja svojom radošću i mirom po zagovoru Blažene Djevice Marije, Kraljice svete krunice i sv. Dominika. Amen.
Nakon misnog slavlja nastavljeno je slavlje za obiteljskim stolom, zajedno sa svim sestrama.
