Misna čitanja:
Iz 56,1.6-7; Ps 67,2-3.5-6.8; Rim 11,13-15.29-32; Mt 15,21-28
Evanđelje 20. nedjelje kroz godinu progovara nam o ustrajnoj vjeri, molitvi koja ne odustaje od zazivanja Božje pomoći, ali i o Božjoj šutnji te Isusovom izlasku iz naših granica i ljudskih predrasuda. Današnje Evanđelje donosi jedan od neobičnijih susreta s Isusom. Pred njega dolazi žena Kanaanka, žena koja ne pripada izabranom narodu, i viče za njim: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“ A onda slijedi nešto što nas može iznenaditi: Isus joj ne odgovara ni riječi. Žena moli – a Bog šuti. Možda upravo tu današnje Evanđelje postaje vrlo blisko i našem redovničkom životu. Jer nakon mnogo godina molitve, zavjeta, služenja i života s Bogom dobro znamo da postoje trenuci kada molimo – a odgovor ne dolazi. Postoje molitve koje nosimo godinama. Za neku osobu. Za svoju zajednicu. Za Crkvu. Za vlastitu obitelj. Za obraćenje nama drage osobe. Za rješenje situacije koja se nikako ne mijenja. I Bog kao da šuti.
- Kad Bog šuti
Žena iz Evanđelja mogla se uvrijediti. Došla je Isusu, izrekla svoju bol, a on joj „ne uzvrati ni riječi“. Mogla je reći: Ako me ne želi čuti, odlazim. Ali nije otišla. Kanaanka ostaje. To je možda prva velika pouka današnjega Evanđelja: vjera nije samo vjerovati kada Bog odgovara; vjera je ostati pred Bogom i kada Bog šuti. U redovničkom životu možda je to još važnije. Na početku poziva možda nam je sve jasno, puni smo oduševljenja i osjećaja Božje blizine. Ali, kako godine prolaze, vjera mora sazrijevati. Više se ne možemo oslanjati samo na osjećaje. Dođu dani kada molitva više nije laka. Kada riječi koje smo toliko puta izgovorili više ne bude isti osjećaj. Kada sjedimo pred svetohraništem i nemamo što reći. Kada možda ni Božju blizinu više ne osjećamo. I upravo tada počinje jedna dublja vjera. Vjera koja kaže: Gospodine, možda te ne osjećam, ali ostajem. Ne razumijem, ali vjerujem. Ne vidim odgovor, ali ne prestajem kucati.
- „Gospodine, pomozi mi!“
U jednom trenutku njezina molitva postaje vrlo kratka: „Gospodine, pomozi mi!“ Možda je to jedna od najljepših molitava koje čovjek može izgovoriti. Nema mnogo riječi. Nema objašnjavanja. Nema velikih teoloških izraza. Samo: „Gospodine, pomozi mi.“ I što godine našega redovničkog života više prolaze, možda naša molitva treba postajati upravo takva – jednostavnija. Na početku možda želimo mnogo toga reći Bogu. Kasnije otkrivamo da je dovoljno biti pred njim. Možda je ponekad dovoljno ujutro reći: „Gospodine, evo me.“ A navečer: „Gospodine, hvala ti.“ U teškoći: „Gospodine, pomozi mi.“ A kada više ništa ne razumijemo: „Gospodine, uzdam se u tebe.“ To nije siromaštvo molitve. To može biti njezina zrelost.
- Vjera koja se ne vrijeđa
Isusove sljedeće riječi još su teže. Govori o kruhu djece koji se ne baca psićima. Ali žena ni tada ne odlazi. Ne ulazi u raspravu. Ne brani svoj ponos. Ne govori: „Kako možeš tako razgovarati sa mnom?“ Odgovara ponizno: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“ Kakva poniznost – ali istodobno kakva snaga! Ona kao da govori: Gospodine, ne tražim ništa zato što mislim da imam pravo na to. Samo vjerujem da je i mrvica tvoje milosti dovoljna da promijeni moj život. To je nešto što i mi u posvećenom životu trebamo uvijek ponovno učiti. Nakon mnogo godina služenja Bogu može se neprimjetno pojaviti osjećaj da nam nešto pripada. Da bi nas drugi trebali razumjeti. Da bi trebali cijeniti ono što smo učinile. Da bi zajednica trebala biti drukčija. Da bi sestre trebale biti drukčije. Da bi Bog možda trebao odgovoriti na naše molitve upravo onako kako mi mislimo. A Kanaanka danas stoji pred nama i govori: pred Bogom ništa ne zahtijevam – sve primam kao dar.
- A kako gledamo one koji su „izvan“?
Ali današnje Evanđelje ima još jednu važnu poruku. Ova žena je Kanaanka. Ona je za Isusove učenike strankinja. Učenici zato govore Isusu: „Udovolji joj jer viče za nama.“ Zanimljivo je da oni ne vide njezinu bol. Njima smeta njezino vikanje. A Isus upravo u toj ženi, koju bi drugi najradije udaljili, otkriva nešto veliko: „Ženo, velika je vjera tvoja!“ To je snažna opomena i za nas koji dugo živimo u Crkvi i redovničkoj zajednici. Možemo se toliko naviknuti na sveto da prestanemo prepoznavati svetost ondje gdje je nismo očekivali. Bog nas ponekad iznenadi preko ljudi koje možda ne bismo sami izabrali. Preko siromašnih, preko ljudi koji rijetko dolaze u crkvu, preko mladih koji postavljaju neugodna pitanja, preko osobe koja ne razmišlja kao mi. Pa čak i preko sestre s kojom nam nije lako živjeti. Možda nam današnja Božja riječ postavlja neugodno, ali potrebno pitanje: Postoji li netko koga sam u svome srcu već svrstala među one za koje smatram da preko njih Bog nema što meni reći?
- Zajednica kao škola širenja srca
Prvo čitanje govori: „Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode.“ To je Božji san o njegovu domu. A možda bi to trebao biti i ideal svake redovničke zajednice: kuća u kojoj ima mjesta za drugoga, ne samo fizički. Mjesta u srcu. Jer možemo živjeti desetljećima pod istim krovom, sjediti za istim stolom, moliti u istoj kapeli – a ipak ne dopustiti drugoj sestri da stvarno uđe u naše srce. Zajednica postaje evanđeoska onda kada u njoj ne mora svaka biti ista. Kada slabost jedne ne postaje predmet razgovora drugih. Kada se pogreška ne pamti godinama. Kada znamo ponovno dati priliku. Kada se ne dijelimo na „one koje su meni bliske“ i „one druge“. Možda je jedan od najtežih oblika askeze redovničkoga života upravo ovo: svaki dan iznova otvoriti srce sestri koju nisam sama izabrala, ali mi ju je Bog dao.
- „Velika je vjera tvoja“
Na kraju Isus ovoj ženi izgovara riječi koje bismo vjerojatno svi željeli jednom čuti: „Ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ Što je njezinu vjeru učinilo velikom? Ne veliko znanje. Ne njezin položaj. Ne pripadnost pravoj skupini. Nego to što nije odustala od Isusa. Možda se upravo tu nalazi i bit ustrajnosti u redovničkom pozivu. Nije svetost u tome da nikada nismo posumnjale. Nije svetost u tome da nikada nismo bile umorne. Nije svetost u tome da nam zajednički život nikada nije bio težak. Nije svetost ni u tome da smo uvijek osjećale Božju blizinu. Svetost je možda mnogo jednostavnija: nakon svega – još uvijek ostati pred Gospodinom. Nakon radosti i razočaranja. Nakon uspjeha i neuspjeha. Nakon mladenačkoga zanosa i iskustva godina. Nakon uslišanih i neuslišanih molitava. Još uvijek moći reći: „Gospodine, evo me.“
Možda danas svaka od nas nosi neku svoju molitvu Kanaanke. Nešto za što dugo molimo, a odgovor još ne vidimo. Nemojmo odustati. I kada Bog šuti – ostanimo. I kada ne razumijemo – vjerujmo. I kada nam se čini da dobivamo samo mrvice – sjetimo se da je jedna mrvica Božje milosti dovoljna da promijeni čitav život. I molimo danas jednostavnom molitvom ove žene: Gospodine, pomozi mi. Pomozi mi da budem vjerna kada ne osjećam tvoju blizinu. Proširi moje srce da u njemu bude mjesta za druge. A na kraju našega puta neka i nama Isus kaže: „Velika je vjera tvoja.“
s. Ana Begić, OP
