U poslijepodnevnim satima, u subotu, 26. rujna 2026., sestre su posjetile grad Vukovar, mjesto posebnog domovinskog pijeteta. Obišle su vukovarsku bolnicu, gdje ih je voditeljica provela kroz podrum u kojem su boravili tri mjeseca ranjenici i medicinsko osoblje i približila im ondašnje ratno stanje, ali i s tim ratnim, ono ljudsko, duševno i tjelesno koje su proživljavali tek rođeni, djeca, ranjeni vojnici, stariji i žene.
Nakon bolnice, sestre su se uputile prema Ovčari, gdje su kod spomenika 200 mučenih i ubijenih, izmolile krunicu za njihove duše, obitelji poginulih i nestalih te sam grad i njegovu budućnost, ali i za Lijepu našu. Posjetile su i Spomen dom Ovčara, gdje su upisana imena svih ubijenih na Ovčari. U domu se mogu pronaći i njihove osobne stvari, kao i fotografije nestalih.
Nakon Ovčare, posjetile su gradsko groblje i spomenik podignut na spomen mnogobrojnim žrtvama stradanja u Vukovaru.
Za kraj, sestrama je ostalo posjetiti vukovarski simbol otpora – vodotoranj. Budući da je lift izvan funkcije, uz brojne druge posjetitelje, prijeći 189 stepenica uz još koji mali uspon do samog vrha vodotornja i zastave, bio je planinarski izazov, na koji se nisu odlučile sve sestre. I dok su neke sestre zajedno uživale u pogledu na vodotoranj odozdo, družeći se i razmatrajući kako su dva branitelja svaku noć penjali se na vodotoranj stavljati na sam vrh hrvatsku zastavu kao znak otpora i da Grad još nije pao, druge sestre popele su se do samog vrha. Dotakle su zastavu, uživale u pogledu na Dunav i grad koji stoji, koji je pobijedio neprijateljsko zlo i koji ponosno uživa svoju slobodu sa svojim vodotornjom.
Nakon razgledavanja grada i odavanja počasti žrtvama grada Vukovara, sestre su se uputile na svetu misu u franjevački samostan. Tamo su nakon svete mise, razgledale samostanski muzej, a gvardijan im je prepričao povijest crkve.
