Usta puna smijeha

Sjećate li se kada ste se, u nedavnoj prošlosti, smijali punim ustima i glasom? Što je bio povod tome? Znamo li se smijati unatoč svemu što nam govori da razloga za smijeh nema? Jer su oko nas bolesti, strahovi, ropstva raznih vrsta.

Starozavjetna Božja riječ tridesete nedjelje kroz godinu puna je pjesme, radosti, klicanja, podvikivanja. Ona govori kako se suze pretvaraju u smijeh, a sužanjstvo u slobodu. Kako je to moguće? „Objavljujte, uznosite, navješćujte: Gospodin spasi narod svoj…“ (Jr 31, 7) Moguće je jer nas Bog spašava iz svake nevolje već ovdje na zemlji. Odnosno, svaka žalost koja se preda Gospodinu pretvara se u radost. Sve ono što se sije u suzama s vjerom, nadom i ljubavlju žanje se u pjesmi. Radost Izraela zbog oslobođenja i povratka iz sužanjstva bila tako snažno svjedočka da su pogani govorili: Silna im djela učini Gospodin! (Ps 126,2)

Ta pobjeda nad svakim zlom, bolešću, nevoljama i najtežim ropstvom grijehu ostvarena je Isusovim uskrsnućem. Ozdravljenje Bartimeja znak je Isusove ljubavi prema čovjeku kome vraća ne samo fizički vid nego i nutarnje svjetlo kojim onda Bartimej prepoznaje Isusa kao Spasitelja. „ I on odmah progleda i uputi se za njim.“ (Mk 10, 52)

Popričesna molitva lijepo sažimlje smisao nedjeljne liturgije: „Gospodine, daj da tvoja otajstva izvrše u nama što sadrže: da doživimo u punoj stvarnosti što sada vršimo u znakovima.“  Gospodine, vjerujemo da ti već sada pobjeđuješ u našim životima i to je slika one konačne pobjede koju si ti postigao nakon muke, a nas očekuje na koncu našega života prijelazom kroz smrt u život vječni.

Danas Crkva slavi Misijsku nedjelju. Mnogi narodi i pojedinci nisu čuli Radosnu vijest o spasenju. Mnogi žive u krajnjem siromaštvu i bijedi, u suzama. Molimo za one koji će im donijeti Riječ spasenja. Budimo sami navjestitelji radosne vijesti u svojoj sredini, svjedočeći ustima punim smijeha da Bog naše žalosti pretvara u radost jer on Otac, ne samo Izraelu, nego svakome od nas.

Sveta želja

Što je to želja? Iz koje dubine ona dolazi i zašto je došla? Što uopće želja znači? Zar to nije unutarnji impuls koji se pojavi kao neka slika, osjećaj, misao, čežnja? Zašto mi uopće nešto želimo u životu?

Jednom prigodom su dva brata, kako nam to donosi evanđelist Marko, prišla Isusu s čudnom molbom. Došli su Isusu i zamolili ga:“Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo. Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.“ Bila je to njihova želja. Dvojica braće ovdje reagiraju iz vlastitoga interesa. Pomalo sebično i, po Isusovim riječima, njih dvojica ne znaju što traže. Ali ipak, bila je to njihova želja skrivena duboko u njihovoj nutrini.

Isus je svojim učenicima često govorio i učio ih vrijednostima Kraljevstva nebeskog, često im je i slikovito objašnjavao kako se Kraljevstvo nebesko ne može uspoređivati s ovozemaljskim kraljevstvima. A ipak, svaki od njih imao je svoju vlastitu viziju o tome kako ono izgleda. Poput većine ljudi toga vremena i oni žele Mesiju koji će ih osloboditi od rimskog okupatora i vratiti im slavu kakva je bila u vrijeme Salomona. A Isus? Isus je radio upravo suprotno. Baš ono što se nikako nije uklapalo u njihove vizije. To je uvelike zbunjivalo kako Isusove učenike, tako i ostale koji su željeli biti dio Kraljevstva nebeskog o kojem je Isus propovijedao.

Često su dvanaestorica raspravljala i o tome tko je najveći. Svaki pojedini od njih želio je biti najveći. Međutim, Isus poziva svoje učenike da slijede njegov primjer ako žele biti prvi među braćom. Jer, biti prvi u ljudskim očima i biti prvi u Božjim očima često nije isto, a ovo potonje je cilj kršćanskog života. Zato im Isus i odgovara: Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.“

Isus spominje čašu koju pije kao jasnu poruku o svojoj žrtvi. On uči učenike da Bog ispunjava čovjeku težnju za srećom, ali ne bez iskušenja  i žrtve. Ujedno poučava i u čemu se krije pravo prvenstvo pred ljudima: u potpunom sebedarju drugim ljudima, kao što je on sam učinio.

Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.“

Kraljevstvo nebesko čine oni koji ljube. Ondje se primjećuju mala djela ljubavi. Milost i ljubav su karakteristike po kojima su prepoznatljivi građani Kraljevstva nebeskog.

Biti blizu Krista je izuzetno plemenita želja – sveta želja. Nije to jednostavna želja. Gotovo uvijek je povezana s nevoljama, bolom i patnjom. Zato svetu želju da budemo blizu Krista možemo realizirati samo služenjem. Služenjem u ljubavi. Bogu se ne može služiti ako se ne služi onima koji su najmanji, sami, prezreni i ostavljeni.

Svete želje – želje su do kojih moramo doći ljubeći. One idu iz dubine našeg bića, one koje su povezane sa samim izvorom. To su želje koje će nas istinski učiniti sretnima. Da bi došli do njih moramo dublje zaroniti u sebe i potražiti tko smo. Da bi shvatili koje su istinske želje našeg  bića moramo ih tražiti. Moramo proći kroz slojeve sebe koji prekrivaju našu istinu, želje našeg srca i duše. Moramo proći kroz slojeve sebe koji nisu ljubav i doći do prave ljubavi u sebi.

s. Natalija Cindrić, OP

Dobrota Gospodina nek bude nad nama

Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce! Kao prolazni ljudi pred vječnim Bogom, usrdno molimo Učitelja mudrosti da nam udijeli milost da svaki dan života, koji nam još ostaje, svjesno primamo iz Božje ruke i da ga oblikujemo slijedeći Božje upute i nadahnuća, a ne teturajući kao slijepci u kaosu ljudskih sugestija. Ne razlikujemo uvijek mudrost od mudrolija – naših gluposti i sitnica. Mudrolije se svedu na šuplje izgovore, tvrdnje bez argumenata, labave zagrljaje, klimava rukovanja i blijede, prazne poglede.

Pomolih se i razbor dobih! Nekada nam osobni stavovi pomute razbor i pogled, uvuku nas u jednolične obrasce izvan kojih nismo u stanju uvidjeti, poimati i razmotriti situacije, odnose i ljude oko sebe te donijeti zaključke na osnovnu iskustva, iskustva u ‘slobodi od’ javnih mnijenja i ‘slobodi za’ dobrotu Gospodnju.

Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: „Jedno ti nedostaje!“ Isus nam je dao primjer što nam je i kako raditi dok pristupamo i obraćamo se svome bližnjemu. Kada kod svoga brata/sestre uočimo nešto dobro i lijepo, najčešće okrenemo glavu i od njega/nje i od dobra koje čini. Uvidimo li nešto što dobro nije, svoj ćemo pogled uperiti u to nešto, a brata/sestru ćemo previdjeti ili poistovjetiti s ne-dobrim, dok na ljubav i dobru riječ zaboravimo jer ih u biti i ne znamo davati.

Gospodin uvijek gleda u nas, brine o nama i onda kada mi svojim tjelesnim i duhovnim očima to ne želimo, ne znamo vidjeti. Isusov pogled ohrabruje, podržava, podiže, Njegova Riječ poučava, obnavlja i daje život.

A što je s našim pogledima, s našim riječima?

Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima… Isus nam se obraća pogledom punim ljubavi i poštovanja. Njegov nas pogled obuhvaća onakvima kakvi jesmo, u svoj našoj cjelovitosti, u samoćama, u odnosima, svim okolnostima. On vidi sve naše detalje, našu bit. Poznaje nas. I ljubi.

U što smo mi zagledani, želimo li uopće upoznati svoje bližnje ili nam je dovoljno ubirati krhotine iz njihovih života, iz konteksta koje i ne poznajemo, a sve kako bismo tuđim komadićima nakitili svoje fabule i teze.

Isus upre u njih pogled i reče… Isusov pogled daje sigurnost, nije dvosmislen, jasan je. Ne zastrašuje, već obnavlja onoga tko traži Njegov pogled.

Isus gleda i vidi, sluša i čuje. Daje nam svoju Riječ. Kad bismo uistinu svjesno živjeli svoje dane, tražili mudro srce i molili za njega, spoznali bismo da je cijeli naš život deklinacija Riječi Božje i prestali bismo se gubiti u pretpostavkama, teškim riječima te bolnim, kamenim pogledima. Da, život je deklinacija Božje Riječi.

Često smo u krivu radi svoga pogleda koji nije usmjeren na dobrotu Gospodnju.

s. Mirjam Peričić

Tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući“. (Mk 10,15)

Zamislite grupicu djece gdje se oko Isusa guraju. Nasmijana, znatiželjna, puna povjerenja, obuzeta radošću jer ga prijateljem smatraju, mogu ga dotaknuti, na njega se nasloniti, zaroniti u njegov pogled. A sve to nekako spontano, radosno, puno očekivanja. I Isus se njima i s njima raduje. Treba ih, uživa u njihovoj blizini, pogledima punim povjerenja i spontanosti. Vrijeme im ništa ne predstavlja. Dovoljni su jedni drugima. Prava idila!

Djeca obećavaju puno. Tajna su očima čovjeka. Još neiskvareni, neopterećeni. Tim pogledom u kojem im se srce zrcali promatraju sve oko sebe i sve spontano prihvaćaju. Nije uzalud rečeno: Svijet je onakav kakvim pogledom ga promatraš. Ako ti je duša lijepa i čista, odražava se u svijetu oko tebe. Ta slika ti se vraća. Ako ti je srce dobro, dobrota se prelijeva na sve oko tebe i tu ljepotu tvoje biće percipira u svijetu. Isus voli tu iskrenost i nepatvorenost djetinje duše, voli njihovu radost i opuštenost, povjerenje, djetinju ljubav koju svima poklanjaju, ne dijeleći i ne vrednujući osobe prema vrijednostima ovoga svijeta. Isus se raduje susretu s djecom. Biti okružen njima znači biti okružen životom u usponu, u rastu.

A On, Isus uvijek je borac za život. Dariva ga, vraća u život, daje mu smisao, uskrisuje na život. Nije ljubitelj patnje, bolesti, grešnosti, izgubljenosti, nejasnoća, opsjednutosti. Zato uvijek, svima koji su na rubu vraća život i životnost.

U svojim nagovorima često koristi sliku djeteta i njegove kvalitete kako bi objasnio Kraljevstvo Nebesko.“ Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, ne nećete ući u Kraljevstvo nebesko ( Mt 18, 4); Pustite dječicu i ne priječite ih k meni jer je takvih Kraljevstvo nebesko!“ ( Mt 19, 13-15)  Djeca umiju davati i sposobni su primati. Vjeruju bez puno pitanja i sumnji  i sve primaju iz Božje ruke i na svemu su zahvalni. Ne iznenađuje ih ni uspjeh ni gubitak. Taj život, ta otvorenost i povjerenje koje struji između Isusa i djece, trebali bi krasiti i odnose među ljudskim rodom i Ocem nebeskim, jer je to zalog uspješnog djelovanja u svijetu i radu na proširenju i učvršćivanju Kraljevstva Božjega na zemlji. Otac od djece traži malo a puno daje. Izmjena darova ljubavi, dobrote i dobrohotnosti rađaju radošću, mirom, učvršćuju dobrotu i ljubav jačaju. Malo čovjeku treba, a ni to malo često ne uspije dostići jer traži na krivom mjestu . Život mu najprije nudi vrijednosti koje ga ne ispunjavaju, koje ruše njegov mir i sigurnost. Današnji čovjek nije naučio  da sve što mu je potrebno ima njegov Otac i spreman mu je dati sve što ga zamoli.

s. Katarina Maglica OP

Duhovna sjekira

Jeste li ikada držali sjekiru u ruci? Ona je uistinu teška. A jeste li probali s njom sasjeći komad drveta? To je još teži posao. Treba puno snage u rukama, nogama te dobro oko da se procijeni gdje je najkorisnije i najefikasnije sasjeći.

Rukama radimo. One su simbol rada, dodira. Preko njih osjećamo i dodir druge osobe. Preko ruku se očituje jesmo li grubi ili nježni – ovisi o našem dodiru. Noge nas vode. One su simbol putovanja. One nas vode na naše zadane ciljeve. Vode nas iz prostorije u prostoriju, njima hodamo na svetu misu, njima hodamo ususret bližnjemu, na određene dogovore. Oči? Oči su ogledalo duše. Pogled koji nosimo jasno daje do znanja što se nalazi u našoj nutrini. Nije li to za zastati i pitati se? Jer, oči su najbolji dokaz da duša postoji. Nevidljiva duša svoje tragove ispisuje preko pogleda i odaje sebe kao riznicu dobra ili zla – ovisi o onome što čovjek uzgaja u srcu.

Isus govori o rukama, nogama i očima. Ovaj put govori o njima veoma radikalno. Nije li to naša vjera? Često znamo dobro govoriti o našoj vjeri, kao što i ja sada pišem, ali u životu djela su nam mlaka, a to Gospodin nikako ne prihvaća (usp. Knjiga Otkrivenja). Ne da malo griješimo, pa malo ne, nego se ponekad toliko opustimo u tom variranju da više nemamo potrebu odsjeći ruku, nogu ili oko odnosno odsjeći grijeh u našem životu i još više korijen – okolnosti, situacije, osobe – koje nas navode i vode prema grijehu. Bolje je onima koji puno griješe, ali su itekako svjesni toga nego li onima koji više ili rijetko kada ne prepoznaju svoja stanja zbog toga što su ”odavno u vjeri”.

Jer, oni koji puno griješe, možda to čine samo rukama i očima, a kako kaže Isus, nogu su već odavno odsjekli, pa se trude to učiniti s ostalim udovima. Drugima je najvažnije da su zdravi i da su svi udovi na mjestu. Govorimo slikovito jer ovdje se radi o radikalnosti nasljedovanja dobra a odbacivanja grijeha. Isus traži da odsiječemo s duhovnom sjekirom nogu koja nas vodi u društvo, k osobama, u situacije i događaje koji izazivaju grijeh. Isus nas traži da odsiječemo ruku koja nas navodi da s drugima stvaramo dogovore koji su grijeh. Isus nas traži da iskopamo oči odnosno situacije, događaje, slike koje gledamo ili uočavamo a navode nas na gr

Važno je imati duhovnu sjekiru. Uvijek prisutna, uvijek dostupna. Poput Judite koja je odsjekla glavu Holofernu, učinimo i mi to sa svime onime čime vrijeđamo Isusa Krista, jednog Gospodina i Kralja. On će tada dati milost na milost. Garantirano!

s. Manes Puškarić OP

Posljednji

Ruke imam, reče pjesnik, a ne znam što da njima nosim, noge imam, a nije mi nikud poći, dotiče me zemlja meka, u visinu izvijam se. Riječi, riječi mi dajte da život pjevam.

***

Išli su za Njim, noseći svoje živote kao na dlanu, oni, izabrani, podignuti iz svojih malenosti, iz svojih običnosti, išli su za Njim. Ruku punih sebe (jer drugačije nisu znali), koraka kakvim su uvijek išli (jer, zar postoji drugačiji?). I išli su, na gozbe i govore, okupljanja i susrete, za Njim. Poletno. Išli, a razumijeli nisu. Išli za prvim mjestima, ne za porugom i mukom. Za životom, ne za smrću.

Išli, noseći sebe (ne idu li i drugi tako?), boreći se, žudeći, ištući. I primili nisu, a da ni znali nisu. Da ne potrate.

Išli su od gozbe do gozbe, od govora do govora, praćeni pljeskom (Njemu se pljeskalo), idući sve dalje od sebe dok im konačno ne kaza što se bojahu pitati. Izgubiti treba. Da bi se našlo. Bez pozdrava na trgovima i svečanih odijela, izgubiti treba da On dade. Korak nov, ruke spremne.

***

Ruke imam, reče pjesnik kad napokon bijaše pronašao, ruke imam, noge imam i riječi u obilju, a bos stojim ruku praznih (puna srca), i smijem se i šutim, tako ponosno i sretno kao da sve tajne znam, smijem se i šutim i na kraju reda stojim, bez pozdrava i gozbi, posljednji, a prvi, slobodan. Slobodan.

s. Jana Dražić OP

Stani iza mene!

Evanđelist Marko najdramatičnije opisuje tri Isusova navještaja smrti i uskrsnuća. Prvi navještaj čitamo na 24. nedjelju kroz godinu B. Marko je temeljio svoje evanđelje na pripovijedanju apostola Petra. Prvi navještaj Petar je jako dobro zapamtio jer ga je Isus oštro ukorio zbog pokušaja da Isusa odvrati od puta muke i poniženja. Međutim, Isus tu nije stao. On je još dva puta govorio o svojoj smrti i uskrsnuću. Kada je drugi puta govorio o tome, apostoli nisu opet ništa razumjeli, a poučeni valjda postupkom prema Petru, nisu se usudili ništa pitati (usp. Mk 9,32).  O tome ćemo slušati sljedeće nedjelje. Treći navještaj je uslijedio neposredno prije same muke, a tada su bili zaprepašteni i prestrašeni (usp. Mk 10,32)

Sva tri navještaja Isus govori samo svojim učenicima. Govori onima koje je on sam izabrao i pozvao da ga slijede. Svaki puta Isus govori o svojoj muci i smrti, ali i o uskrsnuću. Čini se da su apostoli uvijek čuli samo prvi dio. Uostalom, to je bilo nešto što su razumjeli, i zato tako strašno i sablažnjivo. Bilo im je poznato bičevanje i razapinjanje koje su primjenjivali Rimljani. Manje jasno je valjda bilo zašto bi Isusa predali glavari i narodne starješine, premda su apostoli bili svjedoci sukoba koje je Isus imao s dotičnima. A posve nerazumljivo, sablažnjivo i neprihvatljivo bila je sama pomisao da bi Isus uopće morao umrijeti takvom smrću, štoviše da je htio sam to prihvatiti. Tu je njihova misao zapinjala i nije dalje išla do uskrsnuća. A što je uskrsnuće – o tome nisu imali nikakvog iskustva.

No, vratimo se današnjem evanđelju. Isus pita svoje učenike što ljudi govore o njemu, a potom što oni kažu tko je on. Petar daje pravi odgovor: Ti si Pomazanik – Krist. Ali vjerojatno ne zna ni sam što je rekao i što te riječi znače. Zatim Isus govori o svojoj muci i smrti, a Petar ga odvraća. Riječi koje Isus upućuje Petru glasile bi zapravo: Stani iza mene! Petre, nije tvoje da me upućuješ što mi je činiti, nego da me slijediš. Ako te na nešto pozivam, ja ću prvi proći kroz to. Ti me slijedi. Bit ću s tobom. A zatim govori svim učenicima da je uvjet nasljedovanja odricanje od sebe i prihvaćanje križa. Isus na prvo mjesto stavlja poslušnost, a zatim služenje. Tu poslušnost opisuje prorok Izaija u Trećoj pjesmi o Sluzi Jahvinu. Sluga nije uzmaknuo pred mukom i poniženjem uzdajući se u Jahvu. Apostol Jakov nas poziva na služenje braći koja su u potrebi, jer se vjera i nasljedovanje Isusa pokazuje djelima.

Govor o križu i nasljedovanju Isusa i za nas je često tvrd govor. I kada mi ponavljamo Isusove riječi često je to samo govor, a daleko od istinskog nasljedovanja. Isus i nama govori: Uzmi svoj križ. Stani iza mene. Nasljeduj me. Bit ću s tobom.

s. Blaženka Rudić OP

Snaga riječi

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa“ (Iv 1, 1-3).

Čitavi svemir i sva nebeska prostranstva postadoše po snazi riječi. A onda i sama „Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1, 14). Došla je bez pratnje svjetovnih parada i slave.  Došla je iz  čežnje da posije svoje sjeme u srcima ljudi, da progovori svakome srcu. Penjala se na brda, gore i odande govorila. Vikala. Opominjala. Govorila je i poučavala u hramovima pružajući nadu i ohrabrenje. Bila je kušana u pustinji, ali nije se smela. Ozdravljala je, izgonila zlo pa i utišala olujno more.

Sva sila i snaga prebivahu u toj utjelovljenoj Riječi jer Onaj koji prebiva na nebu, sišao je na zemlju i postao čovjekom kako bi uklonio prepreke i smanjio udaljenosti. Sišao je na zemlju kako bi nam objavio da Bog nije daleko. Govorio je o zemaljskome i nebeskome, o ljudskome i božanskome s izričitim autoritetom i ljudi su se oduševili Njegovom naukom. Njegovi potezi, iako ljubazni i nježni, ukazivali su na autoritet koji je izazivao poštovanje i strahopoštovanje. Na Njegovu zapovijed bolest bi napuštala patnika. Mrtvi su čuli Njegov glas i oživljavali, žalosni su se radovali, a umorni nalazili odmor u Njegovoj ljubavi punoj sućuti.

Hromi, slijepi, uzeti, gubavi i oni koji su bili mučeni raznovrsnim bolestima dolazili su k Njemu i ozdravljali.

I svi su bili složni u jednome – Njegova riječ bijaše puna moći. Pa i samo Nebo je pratilo Njegove zahtjeve silnim manifestacijama.

K svojima je došao, ali ga nisu primili. Iako su gledali sva Njegova djela i divili se Njegovoj mudrosti oni su i dalje sanjali i čekali „Lava iz plemena Judina“ da ih uzdigne i vlada svijetom. Ne prepoznaše Ga u liku skromnog Učitelja iz Galileje, mada ih i proroci upozoravahu na Njega. A On tih i skroman mirno prođe poganskim krajem i tamo nađe tek onog nesretnika gluhog i njemog. Dotaknu se njegovih ustiju i ušiju pa mu sa svom snagom svoje riječi zapovijedi: „Effata!“ – „Otvori se!“. I ovaj ozdravi! Ozdravi da zdrav može čuti Božju riječ i vidjeti Božja djela te ispovijedati svoju vjeru u Onoga kojega oni ne prepoznaše i ne primiše.

I on, bolestan, ozdravi. A oni, misleći da su zdravi, nastaviše dalje sanjati.

Gospodine Isuse, na Tvoju riječ neka se otvori sve blago i dobro koje je Bog stvorio. Neka se otvore brane nebeske milosti koje daju sve dostojanstvo posinjenog djeteta Božjega. „Jer, kome od anđela reče ikad: “Ti si Sin moj, ja te danas rodih”? I opet: “Ja ću mu biti Otac, i on će meni biti Sin?“

Effata! Otvori se!

s. Natalija Cindrić, OP

Vršite zapovijedi Gospodnje

Mudro i razborito srce poslušno je riječi Gospodnjoj.

Možda je baš danas dobar dan da zastanem pred sobom i u Božjoj prisutnosti sagledam svoj život, preispitam svoje misli, riječi i djela, kako u odnosu na druge, tako i na sebe.

Živim li čestito? Kreposno, časno, pošteno, neporočno. Imaju li te riječi ikakve veze sa mnom?

Činim li pravicu? Sloboda, dobrota, pravednost, istinoljubivost. Kako te riječi kotiraju u mome životu?

Govorim li iz srca? Govor srca koje vrši Božju Riječ jest govor ljubavi. Kakav je moj govor? Je li klevetnički? Nanosim li njime zlo drugima, sramotim li ih?

Dajem li zlikovcima prostor i priliku da kontroliraju i upravljaju moje misli, riječi i djela, moje osjećaje?

Jesam li ja zlikovac, i kada? Kujem li zlo, oblikujem li svojim čekićem – jezikom i onime što radim, zločeste scenarije na štetu onih koje znam i ne znam. Jesam li ruka, čekić ili vatra? Huškač? Potičem li sukobe?

Kažu da je dobra procjena solidan temelj za planiranje. Procjena podrazumijeva analizu, a danas, u ovom slučaju, samoanalizu. Nekako je za očekivati da će među onima koji istinski žele biti vršitelji Riječi, biti i onih koji će spoznati da se drže ljudske predaje te stihijski napuštaju ono što je Božje.

Sv. Augustin je sve to iskusio i izvrsno razumio pa je, ništa ne nadodavajući onome što je Isus zapovjedio, prema Bogu išao ljubeći, a ne hodajući. Uistinu je shvatio smisao Riječi kada je napisao: „Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“
Te riječi je kao testament ostavio u baštinu nama koji se dičimo da živimo po njegovim Pravilima.

s. Mirjam Peričić OP

„Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.“ (Jš 24, 16)

Pred svim Izraelcima Jošua ispovijeda svoju vjeru, uvjerenje, opredjeljenje. On bira Gospodina za svog Gospodara. Svim ostalim Izraelcima daje slobodu odabira. Jedno je sigurno: svaki izbor, svaki odabir za sobom vuče određene posljedice. Od odabira ovisi koje će to posljedice biti.

U ovom slučaju, služenje nije robovanje, služenje je stav i uvjerenje. Rađa simbiozom služitelja i služenoga. Jedan bez drugoga ne mogu. Onda nas više ne čudi  Petrovo pitanje, još bolje, izraz Petrove vjere i uvjerenja u trenutku kad se on, i ostali učenici nađoše pred izborom: ostati ili otići od Isusa!  Ni njih dvanaestorica nisu shvatili Isusove riječi o Euharistiji. Dok se u zraku osjećala nesigurnost i kolebljivost učenika, Isus je mirno stajao i čekao njihov odgovor. O tom odgovoru sve visi ili pada. Onda je odjednom iz Petrovih usta navrlo pitanje: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.“ (Iv, 6,68) Petar u svoje ime , i u ime ostalih učenika javno se opredjeljuje za put kojim će krenuti.

Govor o Isusovoj prisutnosti u kruhu i vinu prijelomni je trenutak. Mnogi nisu, zapravo ne mogu prihvatiti tajnu Euharistije i trajne Isusove prisutnosti u njoj. Previše je to za ljudsko shvaćanje, pretežak je to govor ušima našim. Tajna je to pred kojom treba prignuti koljena i Bogu zahvaliti za taj dragocjeni dar. Vjera nije shvaćanje razuma, jer ona nadilazi naše umne sposobnosti. Ovdje se nameće samo jedna prošnja: ‘ Vjerujem Gospodine, pomozi mojoj nevjeri !’

Blagovati Kristovo tijelo i piti njegovu krv podrazumijeva preuzimanje logike Kristova dolaska na svijet, ljubav i žrtvu. Te dvije vrijednosti nose ovaj svijet i zalog su svih pozitivnih odnosa među ljudima. Euharistija nas ohrabruje i na to potiče. Vjernici trebaju uvijek biti Isusovi vjerni svjedoci Isusove prisutnosti među ljudima. Bez ljubavi i žrtve za druge naš život je prazan, blijed i dosadan. Samo o sebi govorimo, ali to uprisutnjuje nas same sa svim ograničenostima malog čovjeka.

Isusova riječ i primjer njegova života čovjeka pripremaju za sadašnjost i za vječnost. Oslobađaju sve ljudske sile, sposobnosti i darove kako bi se čovjek osjećao sretnim u davanju, a ne u traženju „širokih“ vrata kroz koja se lakše i brže sjuri u propast. Primamljive ponude svijeta su samo fata morgana slobode i sreće, a Isusova riječ i zapovijed ostaju trajne i čovjeku nude istinsku slobodu. Duh je taj koji oživljuje, a ono što od tijela dolazi obojeno je prolaznošću i nestalnošću.

Isus nikada čovjeka ne napušta, ostao je s nama i nakon smrti i uskrsnuća. Isus je tu u svojoj riječi, u Euharistiji, u čovjeku našem bližnjemu. Samo ga treba potražiti i prepoznati. Isus nam je i za to poslao pomoć. Darovao nam je Duha Svetoga da nas vodi, nadahnjuje, savjetuje , razjašnjava. Isus jest i ostaje hrana za život svijeta. Ili ćemo se tom hranom hraniti i njemu suobličiti ili će nam biti dostatna isključivo propadljiva  hrana i neki  drugi nadahnitelji i gospodari kojima ćemo služiti koji nisu zalog punine života ovdje na zemlji a još manje u vječnosti.

s. Katarina Maglica OP