Božji čovječe!

U svim svojim djelima Bog pokazuje svoju dobrohotnost, svoju dobrotu, svoju milost, svoju ljubav; ali i svoju pouzdanost, svoju postojanost, svoju vjernost i svoju istinu, a čime odišu moja djela?

Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću!

Težim li? Odgovor na to pitanje nalazi se: u mojem odnosu prema drugima, mojim mislima, u mojoj molitvi, milostinji i postu. Odgovor je u mojem prianjanju uz Boga te u mojem vladanju samom sobom i neprepuštanju silovitosti svojih emocija.

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.

Strahovit je uvid da su i psi nekada suosjećajniji od čovjeka, dolaze u susret čovjeku u potrebi te mu iskazuju milosrđe na sebi svojstven način.

Sposobnost uočavanja i interpretiranja emocija i potreba važna je u mnogim aspektima života jer se time mogu protumačiti reakcije na određene situacije, predvidjeti ponašanja koja vjerojatno slijede i dodatno ih potaknuti ili prevenirati te pružiti potrebnu pomoć i podršku.

Čovjek današnjeg vremena kao da je blokiran na dolazak u susret, stvaranje odnosa i iskazivanje milosrđa, pružanje odgovora na potrebe drugog čovjeka.

Učestalo gledanje iz perspektiva koje dovode do zaključaka iz kojih se oblikuju samo negativna pravila te generira usmjerenost na negativna tumačenja bolest je današnjeg vremena.

Čak smo i sveto Pismo skloniji tumačiti na isključivo negativan način u vidu da ne smijemo činiti zlo, ne smijemo drugima raditi ono što ne želimo da drugi nama čine. Pri tome potpuno zanemarujemo afirmativne poglede i sudove koji nas pozivaju na pozitivna djelovanja u kontekstu da činimo dobro koje želimo da i drugi rade u odnosu na nas pa i bez uzdarja.

U tom smislu, Psalmist nas vjerno poučava da On ostaje vjeran dovijeka, potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruha daje. Gospodin oslobađa sužnje, Gospodin slijepcima oči otvara. Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne. Gospodin štiti pridošlice, sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove.

Usta su nam puna socijalne i ekonomske kohezije kao izraza solidarnosti, naučili smo formalnosti i njima pridružene procese, ali načelno ništa ne radimo na Božju slavu, na slavu Onoga koji svoju svemoć očituje ponajviše praštanjem i milosrđem.

Stječe se dojam kao da se skrivamo iza propusta kako ne bismo činili zlo, zaboravljajući da je propust u činjenju dobra Bogu vapijući grijeh koji stvara golemu provaliju između Boga i onoga što nije od Boga te nas istovremeno drži daleko od Njega.

Jesam li tek formalni kršćanin ili uistinu živim radost Evanđelja kao Božji čovjek?

s. Mirjam Peričić OP

“Dovijeka neću zaboraviti ni jednog djela vašega”

Prorok Amos objavljuje Jahvino obećanje: „Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega“. Proročanstvo ohrabruje, i ujedno straši čovjeka. Daje nam naslutiti da će Gospodin nagraditi svako dobro čovjekovo djelo. Ujedno opominje kako ništa i nesavršeno u našem životu neće proći nezapaženo.

Sve što mislimo, govorimo i činimo bit će negdje zapisano i u datom ćemo  trenutku biti nagrađeni ili kažnjeni, već prema kvaliteti svojih čina.

Ne samo da Gospodin pamti, već pamte i naši bližnji, pamti i naše biće. Mi, svaki pojedinac gradi ili razgrađuje darovani nam svijet, uljepšava ga ili unakazuje. Sve je zapisano u pojedinačnom i kolektivnom pamćenju. Ako smo nekoga povrijedili ili ranili riječju ili djelom, rane ostaju dugo na njegovom biću. Mogu ga osiromašiti ili ga izgraditi a nas svakako čini manje savršenom osobom, naša slika se se više razlikuje od slike našeg Gospodina.

Nebeski Otac očekuje od svakog pojedinca da oko sebe sije dobrotu i ljubav, da svoje darove umnaža i druge njima usrećuje, da bude dobar upravitelj njegova „imanja“. A mi smo Gospodinovo bogatstvo, mi smo to imanje koje nam je povjereno.

Nikada se ne bismo trebali dovesti u situaciju da Gospodin to svoje uzme natrag. Pravi upravitelj uvijek nađe načina da se mudro postavi prema Božjim darovima koje posjeduje. Umnaža svoje talente, radi sa svojim darovima, svijet oko sebe čini ljepšim i boljim, usrećuje ljude koji se nađu na njegovom putu. Prema povjerenom mu bogatstvu odnosi se pažljivo i zahvalno. Za takve Gospodin neće kazati da su rasipni upravitelji i neće doći u iskušenje da ih liši upravljanja njegovim darovima i njegovim ogromnim bogatstvom.

Evanđelist Luka se pozabavio nepoštenim upraviteljem. Naglašava njegovu neočekivanu snalažljivost . Poslužio se Gospodarevim bogatstvom kako bi pridobio njegove dužnike u nadi da će oni njemu pomoći kad ostane bez posla i bez Gospodareva povjerenja.  Zove svakoga k sebi i smanjuje mu dugovanje prema Gospodaru. Postaje darežljiv što nikada nije bio. Gospodarevo bogatstvo postaje vrijedna valuta njegovoj budućnosti.

Zbunjuje me Isusova pohvala ovakvog upravitelja. Za imanje nije mario, radnike sa imanja iskorištavao i maltretirao, postavio se na mjesto Gospodara. Kad je zagustilo, kad mu se tron počeo ljuljati, koristi Gospodarevo bogatstvo i imanje, dijeli, oprašta dugove, ljude čini sretnijima. Imam osjećaj da je najvažnije činiti dobro, dijeliti s onima koji nemaju, opraštati, biti blizak, razumjeti, pa makar nam valuta bila sumnjiva porijekla. Barem tako Isus u ovih nekoliko riječi to pokazuje. Istina, meni je to pomalo nejasno i neshvatljivo, ali Isus jasno govori: Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.

Bogatstvo ne pripada isključivo onome koji ga posjeduje, ono je tu da se svi njime okoriste. Tko ga umije dijeliti potrebnima na Isusovu je putu. Taj neće biti rob bogatstva, već samo upravitelj i s bogatstvom postupa onako kako bi sam Isus postupao: dijeli ga! Čovjek ne može služiti Bogu i bogatstvu. Ako služi Bogu onda s bogatstvom znade dobro upravljati, umije ga stjecati, umnažati, biti zahvalan za darovano, nesebično s njim druge usrećivati i tako mijenja sebe i svijet u kojemu živi. Nije rob bogatstva već samo upravitelj!

s. Katarina Maglica OP

Filteri

Filter – riječ koja je učestala u virtualnom svijetu. No, tko se još sjeća filtera za vodu koji postoje u akvarijima? Onaj tko ima ribice i akvarij, zna o čemu je riječ. Ti filteri su zapravo uvijek, nakon ribica i umjetnog dvorca za ribice, bili najzabavniji jer proizvode različite oblike vode. Njihova uloga je zapravo najkorisnija i najviše pomažu ribama u akvariju. Svakako o tome kao djeca nismo puno razmišljali, ali niti kao odrasli.

Zabavniji su nam filteri na društvenim mrežama. Oni su zanimljivi i dobro je da postoje. Jer, zašto ne bismo uredili koju fotografiju? Svijet napreduje, tako i uređivanje fotografija. Da, svijet napreduje, čovjek napreduje jer on je iza tog napretka, ali postoji  filter u čovjeku koji često nije uključen. Filter koji pročišćava našu nutrinu.

Svašta se tu skupi. I stoji. Pa čovjek bude pun svega i reagira na svakakve načine. A potrebno je samo uključiti filter. Jer, to je do moje slobodne volje. Bog ne želi ništa na silu. A čim mi dadnemo pristanak, Duh čini svoje. Pročišćava. U početku bude to bolno, ali s vremenom shvatimo da jedino tako možemo živjeti u zdravom okruženju. Pa jasnije vidimo, raspoznajemo, zdravije promišljamo, reagiramo.

On kuca, kuca i ne odustaje, uvijek spreman potrčati za svojom ovcom, drahmom, uvijek spreman sjesti za stol sa svojim grešnikom, uvijek spreman raširiti ruke prema izgubljenom sinu…Na tebi je samo hoćeš li se od srama i ponosa zatvarati u sebe jer si jednom, dva puta, tri puta, sto puta pao ili ćeš ustati svaki put, zatražiti Božju pomoć i krenuti još hrabrije naprijed…

I tako, filteri su dio našega svijeta, vanjskoga, ali isto tako i unutrašnjega. Možda nije loša ideja kupiti akvarij s ribicama i jedan filter da se tu i tamo toga sjetimo, makar i na takav način!

s. Manes Puškarić OP

U kome je naša sigurnost?

Mnoge Isusove riječi su teške i nerazumljive. Tako u nedjeljnom evanđelju slušamo tko ne može biti Isusov učenik: tko ne mrzi oca, majku, ženu, djecu, braću, sestre, pa i svoj život. Zatim tko ne nosi svoga križa i tko se ne odrekne svega što posjeduje. Uistinu teške riječi. Teške su nam zato jer ne razumijemo kako to Isus poziva na mržnju prema najbližima. Teške su zato jer nam je teško poslušati i napraviti to što Isus traži.

Tko su za nas otac i majka, naši roditelji? Oni su nam dali život, oni nam pružaju sigurnost i ljubav, u njih se možemo pouzdati. Je li to baš tako? Roditelji su nam samo posredovali život koji je Božji dar. Oni nisu izvor našega života. Znamo da roditelji i napuštaju svoju djecu, zlostavljaju ih, zanemaruju, čak i ubijaju. Oni nisu apsolutna sigurnost i ljubav. Sigurnost i ljubav očekujemo od muža, žene, djece, braće i sestara. Ništa to nije sigurno, a najmanje dostatno za naš život.

Zašto mrziti svoj život? Zašto se odreći sebe? Mi se stalno zaplićemo u paučinu one zmijske obmane s početka ljudske povijesti: Bit ćete kao Bog. Pouzdajemo se u svoje snage, zdravlje, um, inteligenciju, svoje sposobnosti. No, tako često moramo priznati da smo promašili, nismo dobro razumjeli, krivo zaključili, još lošije postupili. Tako često bismo htjeli biti savršeni, uspješni, nepogrješivi. Sami sebi dovoljni. Tako da ne trebamo ništa i nikoga, a najmanje Boga. Teško nam je dopustiti da budemo onakvi kakvi jesmo – slabi, grješni i ranjivi, ali od Boga ljubljeni. Teško je napustiti sebe i dopustiti biti ljubljen.

Koliko li se tek ljudi uzdaju u ono što posjeduju! Neki imaju velika materijalna bogatstva, novac, a time i moć. Uistinu se pitamo što će im toliko bogatstvo i koliko dobra bi se moglo učiniti kad bi se ono pravedno razdijelilo. No, i oni koji imaju manje ili malo također polažu neku sigurnost u to što imaju. Svi zapravo tako radimo.

Ali što se dogodi? Napuste nas i iznevjere naši najbliži, bolest nam nagrize zdravlje, vremenske nepogode ili ljudsko djelovanje nam izvrne život – u čemu je naša sigurnost?

Knjiga Mudrosti nam govori o tome da mi ljudi krivo i naopako mislimo. Ništa ne spoznajemo dubinski i ništa ne znamo. Ponekad poželim da mi Bog dade samo na tren da vidim svoj život njegovim očima. Što bih vidjela? Ili život neke osobe čiji život po mom sudu ide u krivo.

Dakle, Isusove riječi su teške jer ih ne razumijemo. Ali Mudrac kaže da nam je Bog s visine poslao Duha svoga svetoga koji nam objavljuje njegovu volju. Tako smo naučili što je milo Bogu i što trebamo činiti da bismo se spasili. Isus nas poziva u današnjem evanđelju da ostavimo svoje lažne sigurnosti i slijedimo Njega. Inače ga ne možemo slijediti ako imamo neki svoj izvor sigurnosti. Poziva nas da u tome ustrajemo. On sam će nam dati svoju milost i pomoć. Jer, bez Njega se ništa ne događa i ne možemo ništa učiniti.

s. Blaženka Rudić

Voda života

Vodonoša je imao dva velika keramička vrča. Nosio ih je na ramenima obješene na krajevima dugog štapa. Jedan vrč je imao pukotinu, dok je drugi bio čitav i uvijek je uspijevao prenijeti istu količinu vode. Put od izvora do kuće bio je dug i uvijek je u napuklom vrču donosio samo polovinu sadržaja vode do kuće. Trajalo je to tako dvije godine, iz dana u dan.

 Naravno, cijeli vrč je bio ponosan na sebe što do kraja uspješno ispunjava obveze. Siroti napukli vrč se stidio, osjećao poniženo i potišteno, jer je uvijek ispunjavao samo polovinu obveze. Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na izvoru: – Sram me, jer voda kaplje iz mene cijelim putem do kuće.

Vodonoša mu je odgovorio: Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a ne i na strani drugog vrča? To je zato, jer si ga ti uvijek zalijevao kada smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću, prolazeći pored njega svaki dan. Da nisi takav kakav jesi, onda ni ova ljepota ne bi ukrašavala moj put.

Priča o dva keramička vrča neodoljivo podsjeća na današnje evanđelje u kojem smo slušali o farizeju i cariniku. Carinik je otišao kući opravdan, s blagoslovom za sebe i svoj dom, a farizej nije zbog svoje oholosti. Oholost nas spriječava da živimo istinski sretno i blagoslovljeno, a poniznost je jamac toga.

„Ne govorite mnogo hvastavih riječi, neka ne izlazi drskost iz usta vaših, jer Jahve je sveznajući Bog, pravo on prosuđuje djela.” (1. Samuelova 2,3).

Biti ponizan znači priznati: „Ništa sam, ništa ne znam i ništa nemam.“ Nije riječ o nisku samopoštovanju i lažnoj poniznosti jer, na koncu, ako si s Bogom, čime se onda hvalisati? S tom spoznajom nam dolazi predivno oslobođenje. Ne moramo biti nešto što nismo. Pozvani smo biti upravo onakvi kakvima nas Bog želi. Biti ponizan znači upustiti se u velike stvari bez straha, sa spoznajom da je Bog taj koji je velik. Zbog toga ponizni ljudi mogu činiti velike stvari!

Na poseban način o poniznosti učimo u liku djevice Marije. Njen hvalospjev „Veliča“ očituje pravu školu poniznosti. Ona koja je rodila samoga Boga nije se time uznosila, niti se hvalila po tržnicama i gradovima. Ne, Marija je i dalje bila „neznanta službenica“ Božja kojoj je Bog učinio silna djela. Nakon što je Isus počeo javno djelovanje Marija je postala poslušna svome sinu i svakome tko se utjecao njoj ona je uvijek rukom pokazivala na svoga Sina: “Što god vam rekne, učinite!” (Iv 2, 5).

S. Lewis je rekao: „Ponos uvijek znači neprijateljstvo. I ne samo neprijateljstvo između čovjeka i čovjeka, već i neprijateljstvo prema Bogu. ”

Vrlina poniznosti je teška, pogotovo jer je kultura današnjeg svijeta “sve o meni”. Društvo nas uči da kako bismo došli do vrha moramo gurati, gurati i gaziti svakoga tko nam se nađe na putu. Sve što radimo ovih dana potiče nas na borbu dok ne dobijemo ono što želimo u životu. Uvjerenje je da bismo trebali imati sve što želimo i kada god to želimo. Tada u prvom planu ima mjesta samo za nas, a Bog više nije dio te jednadžbe.

Ne možemo širiti poruku Evanđelja ako svoje dane živimo na način koji je suprotan Kristovom učenju.

Naš Spasitelj Isus Krist, ponizno je prošao ovom našom zemljom i ponizio se sve do strašne smrti na Golgotskom križu, poslušan Bogu Ocu, kako bi nas spasio od vječnog prokletstva. Njegova ljubav nikada ne prestaje, jer je On živ, uskrsnuo od mrtvih, te se u njega možemo ugledati i naučiti poniznosti.

„Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“. Mt 11,29

„A daje On i veću milost. Zato govori: Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ Jak 4,6

Za svaki porok postoji suprotna vrlina, a suprotna vrlina za grijeh oholosti je poniznost.  Sveti Augustin napisao je: „Želiš li ustati? Započni spuštanjem. Planirate li toranj koji će probiti oblake? Prvo postavite temelj poniznosti. ”

Istina je da je čovječanstvu prijeko potrebna Božja ljubav i milosrđe, a očajnički nam je potrebna Njegova pomoć u razumijevanju da je jedini način da se postigne ova primarna vrlina postati poput male djece i potrčati u zagrljaj našega Oca.

Bez vode nema života. Bez Boga nema života. Bog je izvor i uvir svakog života.

        s. Natalija Cindrić OP

Obraćenje srca

Gospodin dobro poznaje naša djela i namjere.
Predajmo srce Bogu i bit ćemo spremni otpustiti od sebe sve ono što nas drži u stanju zatvorenosti za primanje milosti.
Čisto srce je protočno za Boga, poučljivo je i zatitra od radosti na poticaje Duha Svetoga čineći ih djelatnima.
Dopustimo Gospodinu da s nas skine teret maski i filtera, kako bismo u svojoj ranjivosti bili otvoreni i spremni za posvećenje na Božju slavu jer doći će s istoka i sa zapada, sa sjevera i s juga i sjesti za stol u Kraljevstvu Božjem.
s. Mirjam Peričić OP

 

Oganj dođoh baciti na zemlju

„Oganj dođoh baciti na Zemlju“ (Usp. Lk 12, 49 )

Evo još jedne Isusove izreke pred kojom stojim kao pred umjetničkim slikama Pabla Picassa Gledam i gledam i što ih više gledam manje ih razumijem, jer mi ništa ne govore. Isusove riječi iz ovog odlomka slušam, pa opet slušam a u glavi mi se redaju slike i pitanja koja me nimalo ne ohrabruju.

Isus obično jasno i glasno poučava ljude oko sebe, shvatiš ga čim izreče koju misao, jer poznaje ljudsku psihu, njene domete, shvaćanje. Koristi slike iz života i iznosi ih u prispodobama. Ovdje nas uvjerava da je na svijet donio nemir i razdjeljenje, a ne mir i istomišljenost. Mislim, pa toga imamo u izobilju, nije nam On to trebao donijeti. Poznate su nam svađe i prepirke, stavovi i uvjerenja koja nas udaljuju jedne od drugih, koji ostavljaju sliku bez tona, blizinu bez topline, krvno srodstvo bez povezanosti i zajedništva.

Ovdje mi jedino simbolika vatre dolazi u pomoć i njena poznata svojstva. A opet, budući su oko nas brojni požari koji gutaju sve do čega stignu i iza sebe ostavljaju pustoš, ljutnju, bol i nemoć, ne mogu sliku spojiti s Isusovim riječima i njegovim poslanjem.

Isusova napomena da je On došao na svijet s poslanjem sluti na nešto bitno i vrijedno. Vatru više ne treba promatrati s njene loše i uništavajuće strane, već je treba staviti u kontekst životnosti i života. To je Isusovo poslanje: svijetu donijeti  očišćenje i preporod, svjetlost i toplinu. Tame ima previše, hladnoće ljudske, neispunjenosti i nemira. Oko nas i u nama bjesne mali i veliki ratovi. Vatre unutarnje nemamo, zanosa nemamo, odlučnosti nedostaje. U Starom Rimu su Vestalk čuvale vječni oganj, vječnu vatru kao simbol života i životnosti. Jahve se javljao iz gorućeg grma, Ilija se u nebo uzdizao u ognjenim kolima. Lucifer – Svjetlonoša nije sačuvao svoju vatru , oholost mu je progutala i on se strovalio u najniže sfere pakla. Tako je sa svakim čovjekom. Bez vatre, bez strasti za dobrom, za Bogom, polako tone u tamu i beznađe, gdje umire ugušen dimom i pepelom.

Vatra treba gorivo koje sagorijeva, oslobađa toplinu i svjetlost. Isus je trebao proći kroz muku, patnju i križ, tek onda je slijedilo uskrsnuće, tek onda su ga prihvaćali kao svjetlost koja svijetli u mrklu mraku. Na dan rođenja njegova, malo ih  je prepoznalo tu svjetlost, On za mnoge nije bio svijeća, ni slamka spasa, ni kamen temeljac, ni vatra svima potrebna. Ljudi nisu prepoznali čas koji su čekali tisućama godina. Nisu prepoznali čas svoga pročišćenja, prosvjetljenja, oslobođenja ni hranu svoga duha. Ta vatra koja je osvajala svijet tražila je od pojedinaca opredjeljenje: za Isusa ili protiv njega , prihvaćanje njegove nauke i njegova puta ili zatiranje svega što je svijetu donio.. Dovoljan razlog da podijeli duhove, da se nađu na suprotnim stranama, da se bore za različite smjerove. Isus nije želio takvo rješenje, ali je ono neminovno. Isključuju se neistomišljenici, mrze se sljedbenici različite nauke, ratuju ljudi koji slijede suprotne ciljeve. Alfa i omega je sam Krist i tko je protiv njega, on je protiv svega što On zastupa.

Mi dominikanci slijedimo još jednu vatru koja snagu života crpi iz ognjene Kristove buktinje. Nije li Dominikova majka Ivanica sanjala da je rodila psića sa zapaljenom zubljom u ustima , trči svijetom i rasplamsava duhove ljudi, raspiruje strast za dobrom svojim i svoga bližnjega, bori se i nastoji oko dobrobiti svoje duše i duša cijeloga svijeta.

Neka naša unutarnja vatra plamsa, grije i svijetli, neka ljude osvaja ljubavlju, zanosom i ljepotom, neka bude putokaz do Gospodina! Ta vatra donosi mir a ne nemir. Ona je toplina i život, simbol domaćeg ognjišta i obiteljskog okupljanja, svjetlost koja se na daleko vidi i za kojom čezne svako ljudsko biće.

s. Katarina Maglica OP

Zaviriti u kokošinjac

Svi koji su u svome djetinjstvu imali u dvorištu roditeljske ili bakine i djedove kuće kokošinjac znaju koje je veselje bilo dobiti dopuštenje provjeriti je li kokoš snijela koje jaje. Tražiti po kokošinjcu, a zatim pronaći jaje bio je neopisiv osjećaj sreće! Kao da si pronašao biser ili neko skriveno blago, jer poznavali smo i osjećaj da u kokošinjcu ponekad ne pronađemo ništa.

Negdje na putu života čovjek može izgubiti tu radost, radost zbog malih a opet tako životnih stvari i događaja. Posao, uređenje doma, školovanje djece, poslovna putovanja, papirologija uzimaju svoj danak. Pa tako čovjek daje caru carevo, a Bogu? Dobiva li Bog Božje? Ili dobiva samo ono moje – ljutnju, tjeskobu, nemir, optuživanje. Pa dobro, i to Mu trebamo predati, ali kako Mu to predajemo? Predajem li Mu to da Mu zaista predam i da mi pomogne riješiti se toga, ili Mu to predajem kako bi Ga još malo optužio, naljutio se na Njega?

Rijetki su veliki događaji u životu, oni se dogode svega par puta i čovjek ih rado nosi u svome srcu. Ali od njih se ne živi i ne može se živjeti svaki dan. Zato nam je Bog dao male, svakodnevne stvari i događaje, osobe na stazi života preko kojih, ako otvorimo svoju dušu i srce, može ući radost i jednostavnost, mir i velikodušnost, vjera, nada i ljubav u naša i tuđa srca. Od takvih događaja čovjek stvara i puni nepropadljive kese, koje kradljivac mira, radosti, jednostavnosti, dobrote, ne može ukrasti jer su u Božjem posjedu, a taj posjed smo mu mi predali i predajemo svakodnevno.

Život prolazi jako brzo, dani su kao treptaj oka. Od čega se sastoji moj dan? One sitnice, gdje su i kako ih živim? Vraćam li se na taj dan i preispitujem li se? Dižem li se iz blata svojih grijeha i pogrešaka? Znat ćemo to po svome srcu. Zavirimo u tu kesu i pogledajmo što se tamo nalazi. Je li blago ili?

I tako, tko nije imao kokošinjac u djetinjstvu, možda je imao neku drugu životinju, ili dragu mu igračku, ili se možda radovao hvatanju žaba na nekoj rijeci blizu kuće! Bile su to tako jednostavne i normalne radosti. Neka ne bude samo ”bile su”, neka budu sada u nekim drugim događajima. Doista, zaviriti u kokošinjac i nije tako loša ideja!

s. Manes Puškarić OP

Bogatiti se u Bogu

Božja riječ često upozorava da su naše misli i planovi često pogrešni i nisu u skladu s Božjom voljom i Božjim planovima. „Moje misli nisu vaše misli“ (Iz 55,8). „Gospodin poznaje namisli ljudske, one su isprazne“ (Ps 94,11). „A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: “Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Mk 8,33).

O takvom pogrešnom razmišljanju i planiranju govori današnje evanđelje. Dvojica braće pristupili su Isusu i traže njegovo posredovanje u podjeli nasljedstva. To nije bilo ništa neobično jer su rabini to činili. Međutim, Isus se ograđuje od toga jer želi reći da on nije zato došao. Briga za materijalno nije njegov prioritet. A ne bi trebao biti ni naš. To Isus pojašnjava u primjeru koji slijedi. Čovjek planira kako će zgrnuti svoja dobra i imati dovoljno za uživanje kroz mnoge godine. No, materijalno bogatstvo mu ne garantira život, ni ovaj zemaljski a još manje vječni. Bogatstvo nije izvor života. Sve što je stekao neće moći ponijeti sa sobom u vječnost i materijalno bogatstvo mu neće osigurati ulazak u kraljevstvo nebesko.

Knjiga Propovjednikova govori o ispraznosti svega, o čovjekovoj vrtnji u krug, o našem ljudskom stanju u kojem se nalazimo. I sve je ispraznost bez Boga. Zato antifona psalma upućuje na Gospodina koji je naše okrilje. Psalmist moli mudro srce da znamo prepoznati kako je sve u Božjim rukama, kako je sve Njegov dar. Sav naš posao i uspjeh ovisi o Bogu, i ako Njemu s pozdanjem prepustimo djelo svojih ruku, radovat ćemo se i klicati. Jer, što uopće imamo a da nismo primili, a da nije Njegov dar. Zborna molitva prethodne nedjelje može nam poslužiti kako uskladiti zemaljska i nebeska dobra: Umnoži nad nama svoje milosrđe da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska.

Sveti Pavao u odlomku iz Poslanice Kološanima uzdiže naša srca prema uskrslom Kristu, prema onom neprolaznom što je i cilj našega života. Ljudi su oduvijek bili u napasti zgrtati dobra i uzdati se u ono što imaju. Danas je ta napast još jača, jer su ponude još brojnije. Čovjek je zabrinut za svoj život jer su ta dobra tako nesigurna, svaki čas nešto ih može ugroziti. Za onim gore treba težiti, ne za zemaljskim. Treba umrijeti stari čovjek i s njime sve negativne strasti jer su one postale idol kojemu se klanjamo. Oslobođeni pretjerane brige za zemaljsko moći ćemo stjecati bogatstvo u Bogu, koji je naš cilj i naš smiraj za kojim teži ljudsko srce.

s. Blaženka Rudić OP

Nauči nas moliti

U današnjem evanđelju čitamo kako je jednom zgodom Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: „Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.“

On prihvati i predade im u baštinu riječi molitve Gospodnje!

Molitva je susret sa živim Bogom. A ovo promišljanje o molitvi Očenaša, svetoga Franje Asiškoga, pomoći će nam da usporimo i saberemo se te molimo tako da naša molitva bude na blagoslov nama i onima za koje molimo.

“Očenaš” je molitva koju je sveti Franjo Asiški najviše volio. Njegovo razmatranje ove molitve pokazuje nam. bar donekle, koliko je on tu molitvu molio i razmatrao, kako je ponirao u sve njezine dubine, koje tako često izmiču našoj površnosti.

O presveti Oče naš, – Stvoritelju, Otkupitelju, Tješitelju i Spasitelju naš.

Koji jesi na nebesima – U anđelima i svetima; rasvjetljuješ ih za spoznaju jer si ti, Gospodine, svjetlo; nastanjuješ se u njima i ispunjaš ih blaženstvom jer si ti Gospodine, najveće Dobro, vječno Dobro od kojega je svako dobro, bez koga nema dobra.

Sveti se ime tvoje – Neka zasja u nama spoznaja tebe da spoznamo kolika je širina dobročinstava tvojih, duljina obećanja tvojih, visina veličanstva i dubina sudova.

Dođi kraljevstvo tvoje – Da ti, po milosti, u nama vladaš i učiniš da dođemo u Kraljevstvo tvoje, gdje je jasno gledanje tebe, savršena ljubav prema tebi, blaženo zajedništvo s tobom i vječno uživanje tebe.

Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji – Da te ljubimo svim srcem, da uvijek mislimo na tebe; svom dušom, da uvijek želimo tebe; svim umom, da sve svoje nakane tebi upravljamo i da tvoju slavu u svemu tražimo; svim silama svojim, da utrošimo sve svoje snage i osjećaje duše i tijela u služenju tvojoj ljubavi i ni za što drugo. I da svoje bližnje ljubimo kao same sebe i da, koliko nam je moguće, sve privlačimo tvojoj ljubavi; da uživamo u dobru drugih kao i u svome, i da suosjećamo s njima u protivštinama i da nikoga ni u čemu ne vrijeđamo.

Kruh naš svagdanji – Svoga ljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, daj nam danas: na spomen i razumijevanje i poštovanje ljubavi koju je za nas imao i za sve što je za nas rekao, učinio i pretrpio.

I otpusti nam duge naše – Po svome neizrecivom milosrđu, po snazi muke tvoga ljubljenoga Sina i po zaslugama i zagovoru preblažene Djevice i svih izabranika tvojih.

Kako i mi otpuštamo dužnicima našim – I što potpuno ne opraštamo, ti, Gospodine, učini da potpuno oprostimo, da radi tebe istinski ljubimo neprijatelje i da ih kod tebe pobožno zagovaramo, da nikomu ne uzvraćamo zlom za zlo i da nastojimo tebi u svemu koristiti.

I ne uvedi nas u napast – Niti u skrivenu niti u očitu, niti u iznenadnu, niti u nezgodnu.

Nego izbavi nas od zla – Prošloga, sadašnjega i budućega.

Kada ljubi, čovjek sve promatra s ljubavlju. To čini Isus. On promatra s ljubavlju. I nakon velikih ljubavnih rečenica upućenih Ocu, on mu govori da je na zemlji jako teško živjeti. Ljudi nemaju kruha i zato se svađaju i ne opraštaju. Zavidni su i ljubomorni jer su zlu dopustili da uđe u njihova srca. Zato moli Oca da on nauči ljude moliti za kruh i da se više ne ubijaju riječima.

Svatko tko moli Očenaš uči ljubiti kao što Isus ljubi.

Kada budete gledali jad i bijedu oko sebe vapit ćete Bogu Ocu da pomogne tim ljudima. Pogledajte danas dok molite Očenaš koliko ljubavi stavljate u vapaje Ocu koji ljubi svakoga čovjeka.

s. Natalija Cindrić, OP