ŠESTA VAZMENA NEDJELJA
Misna čitanja:
U ovom odlomku iz Evanđelja po Ivanu Isus je s učenicima na posljednjoj večeri. Najavljuje im događaje i priprema ih za vrijeme nakon njegova uzašašća, vrijeme kada ga neće više vidjeti svojim očima. Govori im o drugom Branitelju kojeg će poslati Otac, o Duhu Istine. O Parakletosu, onome koji staje u obranu, opravdava one koji nemaju nikog. Isus im govori da ih ne ostavlja kao siročad, najavljuje ponovni susret s njima, svoj ponovni dolazak. Dvaput spominje da onaj tko ga ljubi, čuva njegove zapovijedi. Ne radi se o prokušavanju njihove ljubavi, već o prirodnom tijeku stvari kada ljubav pokreće djelovanje.
U danu od 24 h koji se čini prekratak pred mnoštvom planova, obaveza i htjenja, lako je upasti u preuzetnost. Lako je ispustiti iz vida da je ljubav prema Bogu i drugome ono za čime težimo. Ali čini se da tako često činimo ono što ne želimo da i sami sebe ne znajući zavaramo. Ponekad dok u žurbi dan promiče, dobro je zaustaviti se, preispitati i potražiti ljubav u svojim djelima. Ne mislim na ljubav kao osjećaj, niti ljubav kao naviku, nego se pokušati prisjetiti, ugledati, naći u onome što radimo ljubav kao razlog, poticaj zbog kojeg činimo ono što činimo. Radim li ovo za Boga ili za sebe? Služim li Bogu ili sebi služim? Ljubim li doista bližnjeg i Boga u bližnjem ili opet samo sebe?
Danas se, na drugu nedjelju u svibnju, obilježava Majčin dan. Od svih ljudskih ljubavi najveća i najjača je majčinska ljubav. To je najveća ljubav kojom nas drugo ljudsko biće može voljeti. Nije to savršena ljubav, takva je samo Božja. No, kako je po ljudskoj naravi ocrtana nesavršenim crtama, tako je poput Božjeg Srca oslikana nijansama snažne bezuvjetne ljubavi. Zato je majčina ljubav ujedno najsličnija slici Božje ljubavi.
Isus se u ovom odlomku na posljednjoj večeri rastaje od učenika i daje im obećanje primanja Duha Svetoga da bude s njima zauvijek. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima kaže kako je Božja ljubav razlivena u naša srca po Duhu Svetom kojeg nam je dao Otac.
Tako je i kod majki. Neki su se već rastali od svoje. Majka je oslonac i izgubiti je, je kao izgubiti ravnotežu. Bilo da se to dogodi naglo ili polagano, na taj gubitak čovjeku preostaje da se prilagodi i na drugačiji način, pomalo izmijenjen nastavi hodati. U životu kad nam nedostaje taj poznati izvor topline, brižnosti i radosti koji nam majke predstavljaju, dobro je prisjetiti se zaloga koji nam ostavljaju: svoju besmrtnu ljubav da bude s nama zauvijek. Baš poput duše, majčina ljubav poslije smrti ne prestaje postojati. Rastanak nije konačan, ni Krista s učenicima, ni onaj s najmilijima.
U ovoj sadašnjosti promatramo kako od trenutka rođenja umiremo ili do trenutka smrti živimo. Vjerom u Krista, po Duhu i svakoj ljubavi koje primismo u zalog znamo: život, put s povremenim odmorištima, ne završava zatvorenom cestom smrti, nego je prijelaz između dvije stvarnosti s konačnim ciljem u vječnosti. Nije zbogom, već doviđenja. Opet ćemo se vidjeti.
„ …jer ja živim i vi ćete živjeti.
U onaj ćete dan spoznati
da sam ja u Ocu svom
i vi u meni i ja u vama.
…tko mene ljubi,
njega će ljubiti Otac moj
i ja ću ljubiti njega
i njemu se očitovati.«
s. Anđela Buzov, OP
