Sestre dominikanke Kongregacija Svetih Anđela čuvara
Sveti Dominik je utemeljitelj dominikanskog Reda. Rođen je mjestu Calaruegi u Španjolskoj oko 1171. god. Već od djetinjstva dala se naslutiti tajnovita predodređenost za službu Bogu. Rano se počeo baviti studijem teologije. Kao mladog svećenika resila ga je iskrena i duboka vjera, gorljivost, savjesnost, razboritost i smisao za organizaciju. Biskup Diego ga je uzeo u svoju službu. Putujući s biskupom, Dominik se upoznao s pravim stanjem običnog vjerničkog puka. Žeđ za evanđeljem bila je velika, a propovjednika malo.Narod je lutao bez pastira. U Dominiku je rasla želja za propovijedanjem prave istine. Odlučio je postati siromašni putujući propovjednik. Bio je čovjek Božji i riječ mu je plamtjela kao oganj. Ali ne da spali zalutale u vjeri, nego da im rasvijetli put do istine. Mnogi su se po njegovim riječima vratili na pravi put. Gledajući i slušajući Dominika brojni muževi se odlučuju pomagati mu u djelu naviještanja istine. Od grupice putujućih propovjednika nastao je Red propovjednika. Još prije okupljanja braće, Dominik je okupio žene i djevojke koje su molitvom i drugim djelima pomoći pratile ‘sveto propovijedanje’. To je bilo u Prouilleu 1206. god. Tako je nastao ženski ogranak dominikanskog reda, koji se kroz povijest odlikovao raznim oblicima svjedočenja i služenja, a može se ukratko opisati kao kontemplativno molitveni i apostolski način djelovanja.
Pretpostavlja se da su dominikanke došle u hrvatske krajeve već u prvoj polovici 13. st. Njihove samostane nalazimo u Ninu, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Starom Gradu na Hvaru, u Šibeniku. Iz samostana dominikanki u Zadru potječe najstariji hrvatski latinični tekst ‘Red i Zakon od primlenja na dil dobroga činenja sestar naših Reda Svetoga Otca našega Dominika’. iz god. 1345. Dominikanke su živjele i u Kotoru, gdje ih je u zajednicu okupila prva hrvatska blaženica bl. Ozana Kotorska. Većina samostana dominikanki stjecajem povijesnih neprilika bila je ugašena. Do konca 19. st. održale su se samo zajednice u Šibeniku i Splitu, koje nisu imale nekog vidljivijeg utjecaja u toj sredini. U Dalmaciji je tada bilo puno redovničkih zajednica koje su bile brojnije i bavile su se odgojem pretežito ženske mladeži, ali one nisu odgajale mladež u hrvatskom duhu, budući su pripadale talijanskim zajednicama.Ustanovljenje Kongregacije Svetih Anđela Čuvara
o. Anđeo Marija Miškov
Hrvatski dominikanac o. Anđeo Marija Miškov, veliki pučki propovjednik i misionar, iskreni domoljub, nije mirno mogao gledati sve to, pa se dugo godina bavio mišlju kako osposobiti dominikanke za odgoj mladeži u pravom kršćanskom i hrvatskom duhu. O. Miškov rođen je 1848. u Zlarinu. U dominikanski Red je stupio 1862. u Šibeniku, a sljedeće godine je primio habit Reda. Za svećenika je zaređen u Kotoru 1871. Dok je vršio službu šibenskog priora bio je ujedno i upravitelj sestara. Svoju zamisao o podignuću i ”uskrsnuću naših sestara u Dalmaciji” kako sam kaže u svojem ljetopisu, o. Miškov počeo je konkretno ostvarivati kada je 1902. izabran za provincijala Dalmatinske provincije. U ostvarenju njegova nauma zdušno mu je pomogao njegov subrat o. Anđeo Šoljan, koji je gajio iste namjere glede sestara. O. Šoljan je sastavio prve Konstitucije za sestre, bio je njihov revni ispovjednik i prvi duhovnik.
O. Miškov je naumio ujediniti sestre iz Splita i Šibenika. Za sjedišete nove zajednice izabrao je Korčulu, jer je Korčulu izabrao i kao sjedište Dalmatinske provincije. Prve sestre su počele djelovati u Zakloništu siromaha u Korčuli. No, o. Miškov je sanjao ljepši san: otvoriti zavod za odgoj ženske mladeži i povjeriti ga sestrama. Godina 1905. je godina proglašenja nove Kongregacije sv.Anđela čuvara. Blagoslovljena je zgrada novicijata, kao i zgrada Zavoda, sestre su dobile Konstitucije. Nova kongregcija krenula je u život pod geslom koje i danas stoji uklesano u kameno pročelje samostanske zgrade: BOGU, REDU, NARODU.
Svoje plemenite zamisli o. Miškov nije mogao ostvariti bez materijalne pomoći. Zato je potražio pomoć kod svog prijatelja, biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Spreman podržati svaku ideju o kulturnom i prosvjetnom napretku, biskup Strossmayer je novčanom pomoći omogućio početak ove akcije. Kupljena je kuća koja je imala veliki teren za gradnju. Godine 1903. počelo se sa radovima koji su dovršeni 1905. Biskup Strossmayer je bio spreman podmiriti sve troškove, ali ga je smrt omela u tome naumu. Njegovu plemenitu nakanu djelomično je ispunio zagrebački nadbiskup Juraj Posilović. A novi zavod blagoslovio je Strossmayerov nasljednik biskup Ivan Krapac. Sestre dominikanke smatraju ove crkvene velikane svojim velikim dobrotvorima.
Ustanovljenje Kongregacije Svetih Anđela Čuvara
o. Anđeo Marija Miškov
Hrvatski dominikanac o. Anđeo Marija Miškov, veliki pučki propovjednik i misionar, iskreni domoljub, nije mirno mogao gledati sve to, pa se dugo godina bavio mišlju kako osposobiti dominikanke za odgoj mladeži u pravom kršćanskom i hrvatskom duhu. O. Miškov rođen je 1848. u Zlarinu. U dominikanski Red je stupio 1862. u Šibeniku, a sljedeće godine je primio habit Reda. Za svećenika je zaređen u Kotoru 1871. Dok je vršio službu šibenskog priora bio je ujedno i upravitelj sestara. Svoju zamisao o podignuću i ”uskrsnuću naših sestara u Dalmaciji” kako sam kaže u svojem ljetopisu, o. Miškov počeo je konkretno ostvarivati kada je 1902. izabran za provincijala Dalmatinske provincije. U ostvarenju njegova nauma zdušno mu je pomogao njegov subrat o. Anđeo Šoljan, koji je gajio iste namjere glede sestara. O. Šoljan je sastavio prve Konstitucije za sestre, bio je njihov revni ispovjednik i prvi duhovnik.
Svoje plemenite zamisli o. Miškov nije mogao ostvariti bez materijalne pomoći. Zato je potražio pomoć kod svog prijatelja, biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Spreman podržati svaku ideju o kulturnom i prosvjetnom napretku, biskup Strossmayer je novčanom pomoći omogućio početak ove akcije. Kupljena je kuća koja je imala veliki teren za gradnju. Godine 1903. počelo se sa radovima koji su dovršeni 1905. Biskup Strossmayer je bio spreman podmiriti sve troškove, ali ga je smrt omela u tome naumu. Njegovu plemenitu nakanu djelomično je ispunio zagrebački nadbiskup Juraj Posilović. A novi zavod blagoslovio je Strossmayerov nasljednik biskup Ivan Krapac. Sestre dominikanke smatraju ove crkvene velikane svojim velikim dobrotvorima.
KORČULA
Samostan Anđela čuvara (osn.1905.)
Samostan Anđela čuvara u Korčuli zaživio je 1905. godine kao kuća matica nove Kongregacije koju je podigao iz postojećih zajednica u Šibeniku i Splitu hrvatski dominikanac o. Anđeo Marija Miškov. Samostan je odmah postao kuća novicijata. Godine 1906. otvoren je dječji vrtić. Privatna ženska građanska škola odobrena je 1910. godine, a pravo javnosti dobila je 1921.Godine 1915. otvorena je ženska pučka škola s pravom javnosti. Sestre su odgojile naraštaje djevojaka u kršćanskom i hrvatskom duhu. Tijekom II. svjetskog rata samostan je bio razrušen, a sestre su proživjele teške dane i godine. U vrijeme komunizma zabranjen je svaki javni odgojni rad. Sestre su od samih početaka na Korčuli skrbile za stare i nemoćne u staračkom domu Zaklonište. Otvorile su prvi laboratorij u gradu i počele sa zdravstvenom skrbi. Nakon ublažavanja političkih prilika 70 – ih godina prošlog stoljeća sestre su ponovno otvorile odgojno obrazovnu ustanovu dječjeg vrtića, a nakon otvaranja Doma zdravlja u Korčuli bile su većinski dio radnog osoblja. I danas je samostan Anđela čuvara kuća matica Kongregacije i kuća novicijata. Pod okriljem samostana djeluje dječji vrtić koji svojim radom obuhvaća sve dobne skupine djece. Sestre daju satove iz stranih jezika, fizike i matematike. Prisutne su u školskom vjeronauku i župnoj katehezi u Korčuli i okolnim župama. Geslo “BOGU, REDU, NARODU” pod kojim je o. A. M. Miškov postavio na noge Kongregaciju, sestre nastoje ostvarivati i danas.
Put sv. Nikole 31
20 260 Korčula
tel: 020/716-800
fax: 020/716-801
e-mail: sac@email.t-com.hr
VELA LUKA
Sv. Josip Radnik (osn.1928.)
Dominikanke su prvi puta došle u Vela Luku 1916.godine na inicijativu dominikanskih trećoredica koje su tamo osnovane 1898. godine. Vodile su kuhinju za siromahe, ali zbog nepovoljnih prilika nakon Prvog svjetskog rata su se vratile u korčulanski samostan. Sestre su drugi put došle u Vela Luku 1928. i otvorile vrtić. Počele su raditi i s mladeži te osnovale društvo Kćeri Marijine. Kršćanskim odgojem i obrazovanjem ženske mladeži, od predškolske dobi pa naprijed, preko katehizacije, pouka u crkvenom pjevanju, satova sviranja i ručnog rada, priprema na sakramente i crkvene blagdane, preko katoličkog djevojačkog društva “Kćeri Marijine” i Križarskog sestrinstva, sestre su unosile novu kvalitetu življenja u ovu sredinu, kao što čine i danas. Nanovo su oživjele dominikanske trećoredice i sestre skrbe za njihov duhovni rast skupa s braćom dominikancima iz Korčule.
Ulica br. 29, br. 5
20 270 Vela Luka
tel/fax: 020/812-478
Samostan Gospe od Ružarija (osn.oko 1300.)
Dominikanske trećoredice su prisutne u Šibeniku već od 1400. godine. Braća dominikanci su bili sestrama duhovnici i pred njima su sestre polagale zavjete. Kuća je kupljena 1865.i u njoj su sestre boravile do 2016. godine. U toj kući su sestre imale dječji vrtić od 1914. do 1945. godine. Ovaj apostolat su nastavile u novom vrtiću Blažene Hozane, podružnica zagrebačkog vrtića, koji je blagoslovljen 20. kolovoza 2016. godine. a nalazi se u sklopu Katoličkog školskog centra, gdje sestre sada imaju i samostan. Osim rada u vrtiću, sestre predaju vjeronauk u osnovnoj školi.
Velimira Škorpika 8
22 000 Šibenik
Samostan sv. Martina (osn. oko 1300.)
Spomen na koludrice uz crkvu sv. Martina potječe iz 1372.godine premda se ne navodi koje koludrice. Ali dominikanke su tu stoljećima obitavale, a i danas, pa se može smatrati da je o njima riječ. Prvi siguran spomen samostana dominikanki uz crkvicu sv. Martina iznad sjevernog ulaza u grad “Porta aurea” nalazimo 1555. u jednoj oporuci. Sestre u ovom samostanu su bile pod upravom Reda, ali nisu polagale nikakvih zavjeta, nego samo obećanje. Za vrijeme kuge koja je harala od 1783. do 1784. godine, sestre su morale napustiti samostan koji je bio spaljen. Nakon kuge su se vratile i počele obnavljati samostan. Najnovija obnova samostana i crkvice sv. Martina provedena je koncem 20. stoljeća. Sestre su dugi niz godina vodile liturgijsko pjevanje u crkvi sv. Duje te skrbile za crkveni prostor i ruho.
Majstora Jurja 17
21 000 Split
tel/fax: 021/345-671
e-mail: dominikanke_st@net.hr
Samostan sv. Katarine Sijenske (osn. 1955.)
Sestre su još koncem XIX. stoljeća dobile na dar zemljište na Škrapama / Blatine/. No, slijedom društvenih i političkih zbivanja na svoj posjed su došle tek 1955., i to u kućicu koju im je podigla vojska kao zamjenu za onu na nacionaliziranom zemljištu u Luci Lora. Godine 1967. sestre su podigle veći samostan s kapelicom koja i danas služi kao župna crkva. Samostan i crkva danas vrve od brojne djece koja pohađaju župski vjeronauk, satove engleskog jezika i glasovira. Sestre su uvijek razvijale i njegovale bogat litugijski život župe, osobito radom s dječjim i mješovitim zborom.
Blatine 10
21 000 Split
tel: 021/536-464
E-mail: samostansvksienske@gmail.com
Samostan sv. Katarine mučenice (osn. 1955.)
Samostan braće porušen je 1943. pa su sestre iz sv. Martina pritekle u pomoć braći u vođenju domaćinstva, uređenju crkvenog prostora i ruha, ali nisu stanovale u samostanu. Nakon uređenja samostanskih prostorija sestre su se 1955. nastanile u samostanu. Osim domaćinstva, brige za crkvu i crkveno ruho sestre su preuzele vođenje dječjeg i velikog crkvenog zbora.
Hrvojeva 2
21 000 Split
tel: 021/344-987
fax: 021/345-987 (braća)
Samostan Bl. Hozane Kotorske (osn. 1938.)
Dominikanke su 1937. godine počele graditi svoj samostan na darovanom zemljištu u Trnju, a 1938. uselile u njega. Sestre su već na više mjesta djelovale u Zagrebu, ali nisu imale vlastite kuće, a željele su stvoriti prikladnije uvjete za dječji vrtić nego što su bili u Paromlinskoj ulici gdje su sestre radile s djecom. U Trnju je samostanska kapela ujedno bila i župna crkva. Nacrt i izgled samostana uklapao se u nacrt crkve Krista Kralja kojega je izradio naš veliki kipar Ivan Meštrović, a koji još nije u potpunosti ostvaren. U vrijeme domovinskog rata sestre su u samostanu imale Caritas te pomagale prognanicima nabavljajući i dijeleći potrebno za život.
Samostan u Trnju bio je, a i danas je, žarište mnogih apostolskih djelatnosti sestara. Sestre su uključene u župnu katehezu i crkveno pjevanje.
Osobito je razvijen i plodonosan odgojni rad s djecom u dječjem vrtiću. Sestre imaju sve dobne skupine, stručno osoblje, a kvalitetnim radom stvaraju radosno ozračje u kojem djeca rado borave.
Sestre su uključene u rad na KBF u Zagrebu, na Filozofsko teološkom fakultetu Družbe Isusove, u Hvatskom Caritasu, na Radio Mariji, vode nekoliko kruničarskih društava.
Kruge 44A
10 000 Zagreb
tel: 01/6129-200
fax: 01/6157-830
Samostan Kraljice sv. Krunice (osn. 1945.)
Sestre su pomagale braći u Zagrebu i prije nego su se nastanile u njihovom samostanu, a to je bilo 1945. godine. Sestre su preuzele brigu za kućanstvo i crkveni prostor. Radile su u župskom vjeronauku, vodile zbor i radile s ministrantima. Danas tu žive i djeluju 2 sestre; vode kućanstvo braći i brinu se za urednost crkve i crkvenog ruha.
Kontakova 1
10 000 Zagreb
tel: 01/2392-555
fax: 01/2392-587 (braća)
Anđeo čuvar (osn. 1942.)
Sestre su došle u Virje 1942. godine kako bi otvorile dječji vrtić i predavale njemački u Maloj školi. Po dolasku komunista na vlast, škola je prestala s radom, ali sestre su ipak ostale u Virju. Župnici su se zauzimali da sestre ostanu, te je kupljena nova kuća, a sestre su se uključile u župski pastoral. I danas su prisutne u životu župe i skrbi za crkveni prostor. Jedna od sestara radi u bolničkom centru u Koprivnici.
Gajeva 9
48 326 Virje
tel/fax: 048/897-544
Majčinstvo BDM (osn.1949.)
Godine 1949. sestre su preuzele vođenje kućanstva i rad u župi u Pregradi. Župu su, zbog potreba na drugim mjestima, napustile 1953., a vratile su se nakon 10 godina. Nastavile su rad na župi u katehetskoj, orguljaškoj i sakristanskoj službi, te uz pomoć župnika otvorile dom za starije i nemoćne osobe. Nakon višegodišnjeg aktivnog rada, Dom za starije osobe prestao je raditi 2010.godine. Danas ovdje žive i rade dvije sestre. Sestre vode domaćinstvo župniku, crkveno pjevanje, sakristansku službu, predaju vjeronauk u školi i u župi.
Keglevićeva 3
49 218 Pregrada
tel: 049/376-663
fax: 049/376-081 (župni ured)
Presveto Srce Isusovo (osn.1945.)
Sestre su u Orebić došle 1945. godine, a pozvane su raditi u Domu staraca koji je bio smješten u kući g. Bradića. Sestre su posjećivale bolesnike po kućama.Već slijedeće godine rad im je zabranjen. Ipak su ostale u Orebiću a stanovale su po kućama koje su im ponudili dobri ljudi. Konačno su dobile svoju kuću dodvorivši gospođu Stanu Krstelj. Radile su u župnom pastoralu, davale satove iz klavira i stranih jezika, a nekoliko godina su radile u Domu zdravlja Orebić. Sestre i danas vode crkveno pjevanje u župi.
Franje Tuđmana 8
20 250 Orebić
Samostan sv. Dominika (osn.1947.)
Sestre su došle u Suboticu 1947.godine u župu sv. Jurja, zauzimanjem s. M. Tereze i s. Josipe Vidaković, koje su bile rodom iz ove župe. Sestre su od početka pomagale u crkvi i oko crkve, kasnije su davale satove i vodile crkveno pjevanje i župsku katehezu. Sagradivši novu kuću 1986.godine otvorile su mali starački dom unutar samostana. Opadanjem broja zvanja i porastom starosne dobi u župi se 2011.godine prekinuo rad u župnom pastoralu, vođenje crkvenog pjevanja i vjeronauka u školi i župi.
Trg Paje Kujundžića 6
24 000 Subotica
tel: 00 381 24 557 380
Hrvatska katolička misija (osn. 1974.)
Sestre su u Hamburg došle posredovanjem hrvatskih dominikanaca koji su se brinuli za hrvatske iseljenike. Sestre pastoralno djeluju u misiji među Hrvatima. Uključene su u vođenje župne administracije, crkvenog pjevanja, u katehezu u školama i u župi kao i razne oblike rada na očuvanju hrvatskog jezika, folklora i tradicije. Više o radu Misije na www.dominikanci.hr
Zvanje je Božji izbor i uvjet da se bude ono što jesmo prema onom jedinom planu koji može dati sreću. Otkriti zvanje i odgovoriti na njega znači pronaći u vjerniku onu stijenu na kojoj je napisano vlastito ime (usp Otk 2, 17-18). Postoje različita zvanja, službe i darovi u Crkvi. Zvanja su u crkvi potrebna u svojoj različitosti da se ostvari poziv Crkve. A poziv Crkve jest naviještati Isusa kao jedinog Spasitelja svijeta i svjedočiti ljubav prema svima. Originalnost svakog kršćanskog poziva očituje se kada se ispunjenje osobe uklopi u ostvarenje zajednice, kad osoba stavi svoje talente u službu zajednice.
Ako tvoja nutrina odjekuje Kristovim pozivom: Dođi i slijedi me! kreni putem Istine i Ljubavi, propovijedajući Evanđelje životom i djelovanjem – odvaži se BITI DOMINIKANKA!
Redovnička formacija obuhvaća razdoblje od ulaska djevojke u zajednicu sestara pa do odlaska s ovog svijeta. Cilj formacije je pomoć pozvanoj osobi da poziv prihvati slobodno i odgovorno, da zaživi vrednote svojstvene sestri dominikanki i da trajno raste u mudrosti i milosti, nastavljajući i svoju duhovnu, intelektualnu i praktičnu formaciju. Djevojka koja se odlučila na redovnički život prolazi kroz pet osnovnih stupnjeva formacije: kandidatura, postulatura, novicijat, juniorat i razdoblje doživotnih zavjeta.
KANDIDATURA I POSTULATURA
U ovom razdoblju, koje traje od ulaska u zajednicu do primanja u postulaturu, djevojke produbljuju svoj redovnički poziv, dublje poniru u molitveni i sakramentalni život i uključuju se u život zajednice. Od njih ne možemo očekivati dostatnu zrelost ni izgrađenost vlastite osobe. Treba im dati vremena za rast i poticati razvoj Božje milosti kao ostvarenje Božjih darova dotične osobe.
Postulatura traje šest mjeseci prije ulaska u novicijat. To je razdoblje bliže priprave za redovnički život u novicijatu. Pod budnim okom učiteljice kandidatica i postulantica, djevojka bi trebala pokazati rast u afektivnoj zrelosti, krepostima, zdravom pogledu na zajedništvo, poslušnost i zdravom odnosu prema autoritetu. Postulatura je vrijeme traženja identiteta u okvirima zajednice i postizanje intimnosti s Bogom. Postulantica će ovo vrijeme iskoristiti da bolje upozna karizmu Kongregacije i da u sebi produbi ljubav prema Bogu, zajednici i vlastitom pozivu.
NOVICIJAT
Novicijat traje dvije godine i organizira se po planu i programu naše ustanove. Kroz ovo vrijeme pomaže se novakinji da upozna samu sebe i produbi znanje na različitim područjima života kako bi što spremnije krenula u život.
Ovo je razdoblje teološke, filozofske, asketske i duhovne formacije; vrijeme studija,vježbanja u molitvi i krepostima, s posebnim naglaskom na proučavanje naravi zavjeta i njihove primjene. Novakinja upoznaje povijest, karizmu i duhovnost Kongregacije. Njeguje molitveni i zajednički život, uvježbava ljudske i kršćanske vrline, intenzivno čita i razmatra Sveto Pismo, trudi se živjeti duh Kongregacije i napaja se na životnim primjerima starijih sestara i svetoj baštini Kongregacije. Zahtjevnost novicijata podrazumijeva posjedovanje potrebne fizičke, psihičke i afektivne zrelosti.
JUNIORAT
Juniorat započinje polaganjem prvih redovničkih zavjeta. Kroz ovo razdoblje sestra u život provodi ono što je u novicijatu naučila i na što se zavjetima obvezala. Nastavlja usavršavati svoj naravni i svoj duhovni život. Vrijeme juniorata najčešće je vrijeme profesionalne izobrazbe kroz školovanje i praktičnu primjenu naučenoga. Sestra juniorka i dalje uči živeći sa sestrama u zajednici, uvježbavajući življenje redovničkih zavjeta i priučavajući se na apostolat Kongregacije u praksi. Kroz razdoblje od pet godina sestra juniorka se priprema za doživotne zavjete. Cijela zajednica i učiteljica juniorki joj pomažu da svoje zavjete živi radosno, usklađujući praksu i stečeno znanje.
RAZDOBLJE DOŽIVOTNIH ZAVJETA
Polaganjem doživotnih zavjeta sestra postaje punopravni član naše zajednice sa svim pravima i obvezama, te joj sve postaje zajedničko u našoj dominikanskoj obitelji. Nastojat će svim darovima uma i srca ostvarivati svrhu našeg Reda i Kongregacije: vlastito posvećenje i spas duša, razmatrajući duboke tajne naše vjere i predajući drugima ono što je sama razmatrala.
Polaganjem doživotnih zavjeta sestra nije završila svoju ljudsku ni redovničku formaciju . Sve su sestre dužne nastaviti cijeli život usavršavati vlastitu duhovno teološku i praktičnu razinu svoga života, koristeći sredstva i vrijeme što im zajednica omogućuje. Tu su knjige duhovnog sadržaja, duhovne obnove i godišnje duhovne vježbe, seminari i stručna predavanja. Naš naravni i duhovni život je trajno u gibanju, nastajanju, izmjeni, padu i rastu. On živi i mijenja se. Pojedinac ni zajednica to ne smiju zanemariti,već svjesno i zauzeto trebaju poraditi na usavršavanju darova i sposobnosti kod svake sestre.
Zvanje je Božji izbor i uvjet da se bude ono što jesmo prema onom jedinom planu koji može dati sreću. Otkriti zvanje i odgovoriti na njega znači pronaći u vjerniku onu stijenu na kojoj je napisano vlastito ime (usp Otk 2, 17-18). Postoje različita zvanja, službe i darovi u Crkvi. Zvanja su u crkvi potrebna u svojoj različitosti da se ostvari poziv Crkve. A poziv Crkve jest naviještati Isusa kao jedinog Spasitelja svijeta i svjedočiti ljubav prema svima. Originalnost svakog kršćanskog poziva očituje se kada se ispunjenje osobe uklopi u ostvarenje zajednice, kad osoba stavi svoje talente u službu zajednice.
Ako tvoja nutrina odjekuje Kristovim pozivom: Dođi i slijedi me! kreni putem Istine i Ljubavi, propovijedajući Evanđelje životom i djelovanjem – odvaži se BITI DOMINIKANKA!
Redovnička formacija obuhvaća razdoblje od ulaska djevojke u zajednicu sestara pa do odlaska s ovog svijeta. Cilj formacije je pomoć pozvanoj osobi da poziv prihvati slobodno i odgovorno, da zaživi vrednote svojstvene sestri dominikanki i da trajno raste u mudrosti i milosti, nastavljajući i svoju duhovnu, intelektualnu i praktičnu formaciju. Djevojka koja se odlučila na redovnički život prolazi kroz pet osnovnih stupnjeva formacije: kandidatura, postulatura, novicijat, juniorat i razdoblje doživotnih zavjeta.
KANDIDATURA I POSTULATURA
U ovom razdoblju, koje traje od ulaska u zajednicu do primanja u postulaturu, djevojke produbljuju svoj redovnički poziv, dublje poniru u molitveni i sakramentalni život i uključuju se u život zajednice. Od njih ne možemo očekivati dostatnu zrelost ni izgrađenost vlastite osobe. Treba im dati vremena za rast i poticati razvoj Božje milosti kao ostvarenje Božjih darova dotične osobe.
Postulatura traje šest mjeseci prije ulaska u novicijat. To je razdoblje bliže priprave za redovnički život u novicijatu. Pod budnim okom učiteljice kandidatica i postulantica, djevojka bi trebala pokazati rast u afektivnoj zrelosti, krepostima, zdravom pogledu na zajedništvo, poslušnost i zdravom odnosu prema autoritetu. Postulatura je vrijeme traženja identiteta u okvirima zajednice i postizanje intimnosti s Bogom. Postulantica će ovo vrijeme iskoristiti da bolje upozna karizmu Kongregacije i da u sebi produbi ljubav prema Bogu, zajednici i vlastitom pozivu.
NOVICIJAT
Novicijat traje dvije godine i organizira se po planu i programu naše ustanove. Kroz ovo vrijeme pomaže se novakinji da upozna samu sebe i produbi znanje na različitim područjima života kako bi što spremnije krenula u život.
Ovo je razdoblje teološke, filozofske, asketske i duhovne formacije; vrijeme studija,vježbanja u molitvi i krepostima, s posebnim naglaskom na proučavanje naravi zavjeta i njihove primjene. Novakinja upoznaje povijest, karizmu i duhovnost Kongregacije. Njeguje molitveni i zajednički život, uvježbava ljudske i kršćanske vrline, intenzivno čita i razmatra Sveto Pismo, trudi se živjeti duh Kongregacije i napaja se na životnim primjerima starijih sestara i svetoj baštini Kongregacije. Zahtjevnost novicijata podrazumijeva posjedovanje potrebne fizičke, psihičke i afektivne zrelosti.
JUNIORAT
Juniorat započinje polaganjem prvih redovničkih zavjeta. Kroz ovo razdoblje sestra u život provodi ono što je u novicijatu naučila i na što se zavjetima obvezala. Nastavlja usavršavati svoj naravni i svoj duhovni život. Vrijeme juniorata najčešće je vrijeme profesionalne izobrazbe kroz školovanje i praktičnu primjenu naučenoga. Sestra juniorka i dalje uči živeći sa sestrama u zajednici, uvježbavajući življenje redovničkih zavjeta i priučavajući se na apostolat Kongregacije u praksi. Kroz razdoblje od pet godina sestra juniorka se priprema za doživotne zavjete. Cijela zajednica i učiteljica juniorki joj pomažu da svoje zavjete živi radosno, usklađujući praksu i stečeno znanje.
RAZDOBLJE DOŽIVOTNIH ZAVJETA
Polaganjem doživotnih zavjeta sestra postaje punopravni član naše zajednice sa svim pravima i obvezama, te joj sve postaje zajedničko u našoj dominikanskoj obitelji. Nastojat će svim darovima uma i srca ostvarivati svrhu našeg Reda i Kongregacije: vlastito posvećenje i spas duša, razmatrajući duboke tajne naše vjere i predajući drugima ono što je sama razmatrala.
Polaganjem doživotnih zavjeta sestra nije završila svoju ljudsku ni redovničku formaciju . Sve su sestre dužne nastaviti cijeli život usavršavati vlastitu duhovno teološku i praktičnu razinu svoga života, koristeći sredstva i vrijeme što im zajednica omogućuje. Tu su knjige duhovnog sadržaja, duhovne obnove i godišnje duhovne vježbe, seminari i stručna predavanja. Naš naravni i duhovni život je trajno u gibanju, nastajanju, izmjeni, padu i rastu. On živi i mijenja se. Pojedinac ni zajednica to ne smiju zanemariti,već svjesno i zauzeto trebaju poraditi na usavršavanju darova i sposobnosti kod svake sestre.