Misna čitanja:
Crkva pred nas stavlja otajstvo koje nikada ne možemo do kraja iscrpiti, a to je Muka Gospodina našega Isusa Krista. Sam početak slavlja nosi u sebi svečani ton, grančice, poklike, klicanje Kralju koji dolazi. Međutim, liturgija nam ne dozvoljava da se zadržimo na površnom oduševljenju, nego nas vodi prema ozbiljnosti Velikog tjedna, prema Kristu koji ne ulazi u Jeruzalem da bi bio slavljen na ljudski način, već da bi se predao do kraja, sve do križa. Isus u svojoj Muci dolazi spasiti svoje od vlasti đavla i od svakoga zla te upravo radi toga Njegova patnja nije samo tragedija. Kristova Muka je spasiteljski čin ljubavi.
Kada razmatramo Isusovu Muku, lako je zastati samo na izvanjskim prizorima kao što su izdaja, osuda, poruga, bičevanje, križ. No, naša kršćanska vjera nas vodi dublje. Otajstvo Kristove Muka nije tek niz nepravdi koje su se dogodile po putu, nego otajstvo u kojem se objavljuje Božja ljubav prema čovjeku. Krist nije prisilno gurnut u trpljenje protiv svoje volje. Gospodin patnju prihvaća dobrovoljno, u poslušnosti Ocu i u ljubavi prema nama. Sv. Toma Akvinski naglašava kako je Otac predao Sina za nas, ali ne okrutno, nego tako da Mu je dao volju da pati za spasenje svijeta. U tome se otkriva i ozbiljnost grijeha i veličina milosrđa, jer čovjek nije mogao sam prinijeti zadovoljštinu za svoj grijeh pa je Bog dao Onoga koji to može učiniti za čovjeka, za svakoga od nas.
Osobito duboki trenutak Muke je Isusova molitva u Getsemaniju, kada Gospodin pada na koljena pred svojim i našim Ocem. U toj molitvi otkriva se sva dubina Njegova poniženja, ali i sva ljepota Njegova predanja. Isus moli u samoći, u poniznosti i pobožnosti. Izgovara riječi koje ostaju trajna škola i nama samima: Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš Ti. U tim riječima, Krist ne glumi čovjeka i ne prolazi tek prividno kroz patnju. Isus nam pokazuje da je uzeo pravu ljudsku narav, sa stvarnim osjećajem straha pred boli i smrću. Isus ne niječe ljudsku tjeskobu, nego je u poslušnosti prikazuje Ocu. Time nas uči da nije grijeh zadrhtati pred trpljenjem, niti je grijeh osjećati težinu križa. Krist nas uči o putu svetosti. Put svetosti je podložiti i svoju bol i svoju volju Božjoj volji.
Kristova Muka nije samo otajstvo otkupljenja, nego i škola svih kreposti. Na križu nam Gospodin ne pokazuje samo koliko nas ljubi, nego i kako se živi u poslušnosti, poniznosti, strpljivosti, ustrajnosti i potpunom predanju Ocu. Tko promatra Raspetog, ne promatra samo Njegovu bol, nego uči kako i sam nositi svoj križ, kako ne uzmicati pred istinom te kako ljubiti i onda kada ljubav traži žrtvu.
Upravo zato je Gospodinova Muka tako bliska svakom čovjeku. Krist nije patio izvan ljudskog iskustva, nego je ušao u samu dubinu onoga što sam čovjek uistinu nosi. Ušao je u tjeskobu, napuštenost, poniženje, nasilje, nepravdu, nerazumijevanje i tjelesnu bol. Njegova Muka dotiče sve što je ranjeno u nama. On nije samo promatrač ljudske patnje, nego Onaj koji ju je sam na sebi i u sebi nosio. Niti jedna ljudska suza nije Mu strana, niti jedna noć tjeskobe nije Mu nepoznata, niti jedna rana srca Njemu nije daleka. Kada na Cvjetnicu slušamo Muku, ne slušamo samo izvještaj o nečemu što se davno dogodilo, nego slušamo objavu Boga koji je ušao u najdublju tamu ljudske boli kako bi čovjeka izveo iz nje.
U bičevanju Isusa Krista još jednom se razotkriva ozbiljnost ljudskoga grijeha. Pilat, čini se, pokušava umiriti mnoštvo dajući Isusa izbičevati, kao da će pogled na izmučeno tijelo probuditi suosjećanje i zaustaviti nasilje. Ali mržnja se lako ne zaustavlja. Bijes se ponekad i smiri kada vidi ponižena protivnika, ali mržnja želi potpuno uništiti ono što mrzi. Krist tako stoji pred nama kao Nevini koji trpi ne samo udarce po tijelu nego i tvrdoću ljudskoga srca. U tom događaju prepoznajemo i vlastiti grijeh kada postajemo hladni, grubi, zatvoreni za tuđu bol, kada se naviknemo na patnju drugoga i više nas ne dira tuđa rana. Muka našeg Gospodina ne razotkriva samo Božju ljubav, nego i istinu o čovjeku bez Boga.
Križ nije samo mjesto trpljenja, on je i mjesto pouke. Krist i u svojoj Muci ostaje Učitelj koji ne poučava samo riječima, nego cijelim svojim bićem, svojom šutnjom, blagošću, opraštanjem i vjernošću do kraja. Upravo s križa učimo da prava snaga nije u nasilju, nego u ljubavi koja ostaje postojana i onda kada je odbačena, ranjena i prezrena.
Kristov križ nije posljednja riječ ljudske mržnje, nego posljednja riječ Božje ljubavi. Kristova Muka nas pomiruje s Bogom, uklanja grijeh koji nas je učinio Božjim neprijateljima i postaje Bogu najugodnija žrtva. Kristovo dragovoljno trpljenje, prožeto ljubavlju i poslušnošću, veće je od sveukupnosti ljudskih uvreda. Zato pred križem ne stojimo kao pred znakom poraza, nego kao pred otajstvom pomirenja, otkupljenja i novog života. Križ nije samo mjesto na kojem je trpio Sin Božji. Križ je mjesto na kojem je ljubav pobijedila grijeh.
Stoga je razmatranje Muke uvijek ljekovito. U Kristovoj Muci nalazimo lijek protiv svih zala koje grijehom navlačimo na sebe. Čovjek grijehom ranjava sebe, vrijeđa Boga, slabi u dobru, postaje podložniji prolaznosti i smrti. Ali Isusova Muka ulazi upravo u tu ljudsku ranjenost kao lijek, ona pere, iscjeljuje, pomiruje, podiže. Muka vraća nadu ondje gdje se čovjek već pomirio sa svojom slabošću i govori da nijedna bijeda nije veća od Kristove ljubavi. Razmatranje Muke je više od pobožne uspomene, ono je susret s ljubavlju koja ozdravlja i obnavlja dušu.
Nedjelja Muke Gospodnje nas poziva da se ne zadovoljimo izvanjskim znakovima vjere. Lako je mahati grančicama dok mnoštvo kliče. Teže je ostati uz Krista kada nastupi tama Getsemanskog vrta, kada dođu osuda, križ i šutnja Velikog petka. Narod se na ulazu u Jeruzalem brzo mijenja, ali Krist ostaje isti, blag, ponizan, vjeran Ocu, vjeran čovjeku do kraja. U tome je i pitanje za svakoga od nas: jesmo li uz Krista samo kada nas Njegova blizina tješi i ohrabruje, ili ostajemo s Njim i onda kada nas Njegov križ poziva na obraćenje, na odricanje, na vjernost, na dublju ljubav?
Cvjetnica nas uvodi u otajstvo odluke. Ne samo da gledamo Kristovu Muku, nego da dopustimo da Njegova Muka dotakne i preobrazi naše srce.
Pred Mukom Gospodina našega Isusa Krista čovjek napokon ostaje u šutnji i zahvalnosti. Tu više nisu dovoljne velike riječi. Dovoljno je gledati Raspetoga i dopustiti da nam Njegova ljubav progovori. On je za nas prihvatio osamljenost, tjeskobu, izdaju, udarce, poruge i smrt. U svemu tome nije prestao ljubiti. Nije prestao biti Sin koji se predaje Ocu, niti je prestao biti Spasitelj koji se daruje ljudima. Zato je Muka Gospodnja za Crkvu neiscrpan izvor nade. Tko gleda Krista Raspetoga, ne ostaje zarobljen u vlastitom grijehu ni vlastitoj tami, nego nalazi put prema životu. Nedjelja Muke Gospodina našega Isusa Krista je istovremeno i dan ozbiljnosti i dan nade. Dan u kojem Krist ulazi u svoju Muku da bi nas uveo u svoje Uskrsnuće.
(Promišljanje o Muci Gospodina našega Isusa Krista temelji se na izabranim ulomcima iz djela sv. Tome Akvinskoga, sabranima u knjižici Meditacije za korizmu iz djela sv. Tome Akvinskoga, u prijevodu o. Philipa Hughesa (Sheed and Ward, London, 1937.)
s. Mirjam Peričić, OP
