Misna čitanja:
Dvadeset i četvrta je nedjelja kroz godinu i evanđelje za promišljanje pred nas stavlja jednu uvijek aktualnu i predivnu temu: oprost.
Apostol Petar pristupa Isusu i pita ga koliko puta da bratu oprosti ako se ogriješi o njega i sam pretpostavlja, može se reći, velikodušnu mjeru ljudskog opraštanja – do sedam puta. Ali Isus koji je Bog daje mu odgovor po svojoj mjeri: oprostiti bratu, ne sedam, već nebrojeno mnogo puta. Isus zatim iznosi prispodobu o vladaru koji mnogo oprašta ako ga zamolimo. Prispodobom Isus potiče da opraštamo istom mjerom i mi jedni drugima, i to od srca; da budemo kraljevi bogati milosrđem koji iz riznice svoga srca velikodušno daruju oprostom brata/sestru koji se o nas ogriješi.
Na proteklim duhovnim vježbama u našem samostanu u Korčuli, čitavo jedno razmatranje je bilo posvećeno temi opraštanja u osobnim odnosima. Usjekle su mi se u misli rečenice da se opraštati uči i da ni nakon opraštanja odnos ne može biti isti, kao da se ništa nije dogodilo. I da se međusobno često nenamjerno povrijeđujemo. Koliko bismo više sačuvali od boli jedni druge kad bismo se barem s vremena na vrijeme na to podsjetili i s onim drugim naše pretpostavke podijelili i provjerili? Uvjerili bismo se koliko često promašimo istinu o drugom i da je doista samo Bog poznavatelj srdaca. Uvjerili bismo se o svojoj malenosti i pogrešivosti, koliko smo sami potrebni oprosta i o iscijeljujućoj snazi prihvaćajuće ljubavi.
Sutra je blagdan Uzvišenja Svetog Križa. Trpeći grčevitu bol, Krista na križu ne drže čavli naših grijeha, već nemjerljiva ljubav prema nama. Krist nam je pokazao s križa da oprost ide mnogo dalje od opraštanja samo onima koji nas zamole, već i progoniteljima, mrziteljima i neprijateljima.
Naše slabosti i rane kao ni slabosti i rane drugih, ne bi nas trebale prestrašiti i obeshrabriti ni pokolebati našu odluku da drugog cijelog ljubimo. Ljubav prethodi oprostu od srca. Preteči nekoga ljubavlju znači unaprijed oprostiti. Za takav oprost potrebno je slobodno srce. Srce koje nije vezano za ‘oprosti’ drugog da bi moglo oprostiti, niti za ljubav drugog da bi ga moglo ljubiti.
U japanskoj tradiciji poznata je tehnika popravljanja razbijenog keramičkog posuđa i vaza tekućim zlatom, čineći tako razbijeni predmet još ljepšim i dragocjenijim od neoštećenog. Pukotine u nama i među nama koje su ostale nakon praštanja, mogu nas razdvojiti od Boga, nas samih i drugih. No, kad bivaju ispunjene tekućim zlatom iz taljika slobodnog srca te iste pukotine postaju zlatnim spojevima očišćene ljubavi… Baš poput Kristovih rana nakon uskrsnuća, trajni biljezi ljubavi koja je svladala smrt.
Viseći na križu, Isus želi da ga nasljedujemo u takvoj ljubavi… i pita mogu li to, želim li to?
Što ću mu odgovoriti?
s. Anđela Buzov, OP
