Misna čitanja:
Jr 20,7-9; Ps 63,2-6.8-9; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27
Isus svojim učenicima nagoviješta događaje koji će uslijediti nakon ulaska u Jeruzalem. Naviješta im muku, odbacivanje i smrt, ali i slavu uskrsnuća. Te riječi govori kao jasne upute. Isus ne skriva istinu, nego postavlja jasan uvjet: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“. Te će upute, nakon njegova prolaska tim putem, postati pravilo i način na koji će njegovi pravi sljedbenici prolaziti isto.
Da, ima onih koji kroz povijest i danas prolaze tim putem strpljivo, svjesno, hrabro, odvažno, vjerno, radosno… No, Isus tu riječ nije uputio samo nekima, nekoj posebnoj eliti. Uputio ju je svojim apostolima, a tko je više njegov ako ne mi, koji se njegovim imenom zovemo, mi koji smo mu posvetili čitav svoj život? Ako smo njegovi, prva i najveća želja bit će nam suobličiti se njemu. Ako smo njegovi, prigrlit ćemo svoj svakodnevni križ i hoditi stazama njegovim, čak i onda kada vode uzbrdo, na Kalvariju. Ako smo njegovi, nećemo se oslanjati na ljudske snage, nego ćemo se pouzdavati u njegovu pomoć i snagu s neba.
Krist od nas ne traži da se njegovim imenom samo formalno zovemo, nego da se njime ponosimo i životom ga svjedočimo. U našim osobnim Jeruzalemima, u redovničkim zajednicama i svakodnevnim životima, i mi doživljavamo nerazumijevanja, nepoštivanja, kriva tumačenja, pljuvanja i iskrivljavanja istine. Često se nalazimo razapeti na križevima tuđih želja, projekcija i sebičnih očekivanja. Ali sjetimo se: sluga nije veći od svoga gospodara. Nije nas Krist pozvao na slavlje u kojem je sve unaprijed lagodno pripremljeno. Nije nas pripremao na život u kojem nema tame, tuge ni poteškoća. Naša svakidašnjica, sa svim svojim napetostima i zahtjevima, ogledalo je naše duše. Ona je sveto tlo, jedino mjesto gdje se Krist u nama može i želi očitovati. Naši su životi živa svjedočanstva one svete „zavedenosti“ o kojoj govori prorok Jeremija kada vapije: „Ti me zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti“ (Jer 20, 7). To je zavedenost Božjom ljubavlju koja ne pušta, koja traži cijelo biće. Možda smo i sami drugima postali razlog podsmijeha i svakodnevnog ismijavanja, ali ne možemo i ne smijemo šutjeti. Ako ne govorimo, ako ne vičemo, ako ne naviještamo – tko će? Prorok nas podsjeća na cijenu vjernosti, ali i na neizdrživi unutarnji poticaj: „U srcu mi bješe kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da ga zadržim, ne mogoh više“ (Jer 20, 9).
Ovo je trenutak istine za svakoga od nas. Trebamo se zapitati: tražim li ja Gospodina samo u ljepotama, ugodnostima i laganostima života? Ili ga svjedočim i onda kada je teško, u nevoljama, suhoćama i poteškoćama? Pokazuje li moj život jasno i nepokolebljivo tko je moj Učitelj? Tko je i kakav je moj Bog? Isus nas ne pita jesmo li pošteđeni križa, nego jesmo li mu na tom putu vjerni. Jer ljudski sudovi i ljudske nepravde nemaju zadnju riječ. Doći će dan kada će Sin Čovječji doći u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim. Svaki skriveni uzdah, svaki strpljivo nošeni križ i svaka prešućena uvreda u Očevim očima imaju neprocjenjivu vrijednost. On je onaj koji vidi u skrovitosti i koji jedini pravedno naplaćuje.
Zato naš život mora postati neprekidni krik i navještaj Boga i Bogu. Iz dubine našega bića neka odjekuje čežnja: „O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna“ (Ps 63, 2).
s. Jaka Vuco, OP
