Život ovog trinaestostoljetnog „Apostola Sjevera”, poznatog po svojoj revnosti za duše, čini ga velikim zaštitnikom našega vremena, kojemu su toliko potrebna mlada srca koja se neustrašivo odriču svega kako bi naviještala Evanđelje. Revnost poput one svetoga Hijacinta pokretačka je snaga Reda propovjednika.
Ako uzmemo u obzir grčku etimologiju riječi „entuzijazam”, koja znači „biti pun Boga”, Hijacint nam se pokazuje kao osoba bezuvjetno oduševljena naviještanjem Radosne vijesti. Rođen oko 1185. godine u Poljskoj, u plemićkoj obitelji, školovao se u Krakovu. Na putovanju u Rim 1218. godine susreo je svetoga Dominika, od kojega su i Hijacint i njegov rođak Czesław primili habit Reda propovjednika. Jedna slika u dominikanskoj crkvi sv. Sabine u Rimu prikazuje taj događaj: Czesław leži prostrt na podu, dok sveti Dominik oblači Hijacintu bijeli habit „atleta vjere”. Samo nekoliko mjeseci nakon primanja habita, Hijacint je krenuo u svoju prvu misiju. Sveti Dominik poslao ga je propovijedati i širiti Red u Poljskoj.
Sljedećih 35 godina ovaj veliki Dominikov učenik posvetio je propovijedanju Evanđelja, potičući svoje sljedbenike na njegovanje studija i otvarajući nove dominikanske samostane. Bio je neumoran u svojim nastojanjima te je ubrzo osnovao dominikanske samostane u svim većim gradovima Poljske. Ti su samostani postali središta teološke misli i misionarskog djelovanja. Svoje je misionarsko djelovanje proširio kroz Rusiju, Litvu, današnju Češku i Slovačku, Austriju, Češku, Grčku, Tursku i sjevernu Kinu. Nakon što je prešao Baltičko more, propovijedao je u Danskoj, Švedskoj i Norveškoj, a prema predaji posjetio je i Škotsku.
Nakon neprekidnih napora i dugih putovanja, Hijacint je posljednje mjesece života proveo u samostanu koji je osnovao u Krakovu. Premda iscrpljen i oslabljen bolešću i vrućicom, ostao je vjeran službi Bogu sve do smrti, slaveći misu na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije. Pomazan je u podnožju oltara 15. kolovoza 1257. godine i umro je istoga dana. Kanoniziran više od 300 godina kasnije, postao je sedmi dominikanac uzdignut na čast svetaca.
Kako danas možemo povezati svoj život s ovim svetcem i zazivati ga da bdije nad nastojanjima nove evangelizacije koju Kristovi sljedbenici provode diljem svijeta? Odgovor se nalazi u Hijacintovoj vjernosti karizmi svetoga Dominika. Ovaj poljski dominikanac bez oklijevanja je odgovorio na osobni Kristov poziv, koji je stoljećima kasnije sveti Ivan Pavao II. ponovno izrazio riječima duc in altum („izvezi na pučinu”). Hijacint je slijedio Krista sa svim srcem i žarom svoje mladosti. S pouzdanjem je stavio ono malo što je imao u Gospodinove ruke, a Gospodin je blagoslovio i umnožio njegov prinos, hraneći mnoštvo onih koji su se obratili, bili kršteni, ponovno evangelizirani ili potaknuti da se pridruže Redu propovjednika.
Plamen koji je zapalio srce ovog „poljskog svetog Dominika” da propovijeda Istinu i danas gori. Taj je plamen osoba Isusa Krista, koji traži one koji će položiti svoj život za Evanđelje u ovom „proljeću evangelizacije”. Godine 1957. poljski dominikanski provincijal primijetio je da je snažna pobožnost prema svetom Hijacintu uvijek bila praćena obnovljenim djelovanjem i duhovnim žarom među poljskim dominikancima, dok je slabljenje tog sinovskog pouzdanja u njegov zagovor neizbježno dovodilo do mnogo manje gorljivog duha među braćom. Sa svojega mjesta na Berninijevoj kolonadi pred Bazilikom svetoga Petra, Hijacint nas potiče da zauzmemo svoje mjesto u slavnom poslanju širenja Kraljevstva Božjega.
tekst preuzet sa web stranice:
