Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova
Stigli smo do Uskrsa nakon što smo slijediti izbliza Isusa u njegovim posljednjim danima života. Dao je sebe cijelog za naše spasenje. Velika Subota također je bio dan težak i za nas, težak i nekako prazan. Isus se nalazio iza ogromnog teškog kamena, teško nama dostižan – barem smo tako mislili – dok je on u međuvremenu, čak i “bez života”, mislio na druge sišavši nad pakao, najniže što se moglo sići, htijući pokazati Božje neizmjerno milosrđe svakome čovjeku, sve do Adama.
Evanđelje Uskrsnuća Gospodnjeg polazi upravo od toga “najnižeg” gdje Bog iskazuje svoje milosrđe. Ivan nam piše kako je još uvijek bio mrak kada je Marija Magdalena stigla na grob. Mrak je bio vani, ali pogotovo u njenom srcu, mrak zbog gubitka Onoga koji ju je jedini shvaćao i shvatio: ne samo da joj je rekao što nosi u srcu, već ju je oslobodio od svega što ju je sputavalo da postane potpuno slobodna u sebi. Možda se približavajući Isusovu grobu prisjećala svih sretnih dana prije muke i smrti koje je provela blizu Isusa, slučajući ga i slijedeći ga. Takvo je prijateljstvo s Isusom – Njega se ne može slijediti izdaleka, već samo intenzivno izbliza.
Opazivši kamen dignut s groba, nije niti ušla već brzo otrčala javiti Petru i Ivanu što se dogodilo – kako uzeše Gospodina. Marija je pogođena, tužna, potresena. Tuga Marije Magdalene zbog gubitka Isusa, čak i samo zbog gubitka njegovog mrtvog tijela, je jedan dobar “ledeni tuš” našoj hladnoći i zaboravu na živog Isusa! Ova žena je i nama danas primjer kako se samo s živim i iskrenim osjećajima može susresti Isusa Uskrslog. Upravo je njena uzrujanost ona koja pokreće Petra i drugog učenika koje je Isus ljubio. Obojica trče prema grobnici bojeći se da ga opet ne izgube. Taj njihov trk slika je i Crkve koja stalno traga, hoda za Uskrslim. Zato je dobro svaki dan se pitati: “Trčim li ja za Gospodinom ili stojim na mjestu?”. Možda nam je korak postao prespor, opterećen ljubavi prema sebi samima, strahom da ne izgubimo nešto svoje. To je sve ono što moramo hrabro pustiti i potrčati, poput učenika, tražeći Isusa.
Učenik kojeg je Isus ljubio stiže prvi do groba: ljubav te tjera da trčiš brže prema Isusu. Ali i Petrov sporiji korak doveo ga je do cilja: važno je ići naprijed, čak i kada okolnosti nisu sjajne, prošlost protkana izdajom Boga i iskrenim kajanjem. I Petar prestignu Ivana i vidje savršeni red – povoji savršeno složeni. Isus ne ostavlja nered svojim uskrsnućem – to je savršeni red koji unosi u našu grešnu narav, tjelesnost, cijelo naše biće. Isus kada oslobađa od smrti svakog čovjeka donosi čisti red. Uđe i drugi učenik i vidje i povjerova!
Evanđelje završava neznanjem učenika o uskrsnuću. To je često naš život: život u neznanju, bez uskrsnuća, čista navika. Ali Uskrs je došao, prevrnuo se teški kamen s groba pokazavši nam prazan grob i Njegovu slavnu pobjedu! Stoga ne možemo se ponašati kao da nam radosna vijest – Uskrsli – nije naviješten. Ta radosna vijest traži svjedočanstvo života, riječi u svakom trenutku dana. Kako možemo svjedočiti Uskrslog ako nije svaki trenutak života protkan lijepim događajima? Dapače, više je križeva koji nas znaju i slomiti. Upravo tako, u svakom događaju našeg života, u onom lijepom i manje lijepom, ako smo zaista susreli Uskrslog, očitovati će se drugima za svjedočanstvo. Jer, na kraju, zato je i uskrsnuo! Da dadne smisao našoj patnji. Sretan i blagoslovljen Uskrs! Aleluja! On je živ!
s. Manes Puškarić OP
