Slušajući i čitajući evanđelja koja opisuju Isusovu muku može nam se nametnuti misao kako je Isus pasivan i kako ništa ne čini. Kada ga optužuju, on šuti, ne brani se. Kada ga Juda ljubi izdajničkim poljupcem on gotovo da pruža ruke da ga svežu. Kada mu daju križ, on ga prihvaća i nosi. Kada ga razapinju na križ, on se ne buni.
Čini nam se da to nisu obične ljudske reakcije. Mi se bunimo za puno manje nepravde, za puno manje boli koje nam se nanose. Borimo se za sebe, opravdavamo, dokazujemo da smo nevini i ljutimo se kad nas ne razumiju. Rijetko preispitujemo svoja ponašanja po tom pitanju.
Posve je normalno imati takve reakcije, ali kako onda razumjeti Isusovo ponašanje za vrijeme dok su njemu sudili? Zašto je šutio? Zašto im nije dokazao da su u krivu? Zar to nije mogao? On koji je kao dječak od dvanaest godina možda s istim osobama koje ga sad optužuju razgovarao na takav način da su mu se divili i da su ostali zapanjeni njegovim riječima, zar nije i sada mogao učiniti slično? On koji je učinio da slijepi vide i da gluhi čuju zar nije mogao učiniti da progledaju i čuju i ovi koji ga optužuju?
Posve sigurno je mogao. Ali ima tu nešto puno dublje od onoga što mi vidimo na prvi pogled. Isus je samo naoko pasivan cijelo vrijeme. Slavlje posljednje večere nam daje odgovor. On za vrijeme posljednje večere počinje moliti svoga oca, kako vidimo u Ivanovu evanđelju koje nam donosi Isusovu velikosvećeničku molitvu. Počinje razgovarati sa svojim ocem. Molitvu nastavlja u Getsemanskom vrtu, gdje su nam zapisane riječi: „Ne moja, nego tvoja volja Oče.“ Sigurno to nisu jedine njegove riječi izrečene u Getsemanskom vrtu, ali su zapisane jer su ključne. Ključne za razumjeti sve što se kasnije toga dana i slijedećih dogodilo. On se predaje Ocu. Cijeli njegov život je bilo vršenje Očeve volje, koje je imalo svoj vrhunac upravo u ovom potpunom predanju koje je dovelo do predanja na križu. Potpuno svjestan onoga što se oko njega događa, potpuno svjestan smrti koja ga čeka, on se predaje Ocu i dok nama izgleda pasivan, on duboko u svome srcu moli Oca za snagu i predaje svoj život, predaje svaki trenutak svoje patnje za grešnike, za sve one koji će povjerovati u njega, za sve one koji će isto tako jednog dana svoj život predati Ocu.
Kad čitamo i slušamo muku koju ćemo ovih dana više puta čuti, možemo razmišljati o tome koliko smo svojim ponašanjem slični ili koliko smo zapravo različiti od Isusovog ponašanja. Možemo se zapitati koliko smo zapravo Isusovi učenici. Nije toliko bitno koliko šutimo ili ne, koliko se bunimo ili ne izvana, bitno je ono što se događa u našoj nutrini. Koliko sve što nam se događa prolazimo u predanju, u molitvi s Bogom. Koliko u svemu tražimo i prihvaćamo Božju volju, koliko smo spremni trpjeti za Njega.
Neka nam u svemu tome pomogne primjer Isusa Krista, a njegova muka neka nas ohrabri i ojača za podnošenje naših križeva. I nama će Otac ostati blizu, kako i Isusu, da nas osposobi za svakodnevni hod s njime u istini i ljubavi.
s. Barbara Bagudić, OP
