Na svetkovinu bl. Ozane, koja se posebno slavi u zagrebačkom samostanu, njoj posvećenom, i ove je godine bilo posebno slavlje. Svetu misu je predvodio o. Jozo Čirko, dominikanac, a koncelebrirali su p. Mato Bošnjak, vlč. Ivan Filipčić, vlč. Milan Dančuo i vlč. Marijan Pavlenić. Svojom su nas nazočnošću počastila i dva naša bogoslova, fr. Dominik i fr. Leonardo. Mješoviti zbor Krista Kralja uzveličao je svojim pjevanjem ovo misno slavlje. Za orguljama je bio dr. Mario Perestegi.
O. Jozo se u svojoj propovijedi osobito zaustavio na Evanđelje koje se čitalo povodom proslave bl. Ozane. Bila je, naime, riječ o deset mudrih i deset ludih djevica. Na temelju toga pitao se zašto su jedne mudre a druge lude, tko su te djevice i kakvu poruku može svatko od nas izvući iz ove prispodobe. Svatko se, naime, od nas može svrstati među mudre, koji nose svjetiljku, osvjetljavajući ovozemaljske životne staze se i drugima, a jednako tako se može pronaći i među ludima koji umjesto svjetla unose tamu. Stoga je dobro pitati se kakva je svjetiljka moga života, ima li dovoljno ulja, ili je prazna? „To je metafora – istaknuo je propovjednik – koja želi prikazati naše duhovno stanje, naš unutarnji način postojanja, ali jednako tako i zbivanja oko nas i u cijelome svijetu. Možemo podijeliti deset djeveruša u dvije skupine – mudre i lude, pripremljene i nespremne, dobre i loše, pobjednice i gubitnice, dobrodošle i odbačene. Nije li to, zapravo naša svakidašnjica.“ – rekao je o. Jozo i potom konstatirao kako su, u ovom evanđeoskom odlomku „svih deset djeveruša bile dio kraljevstva. Svih deset bile su pozvane na svadbenu večeru. Svih deset pošlo je u susret mladoženji. Svih deset su zaspale. Svih deset imalo je lampe. Svih deset su bile pozvane da budu nositeljice svjetla. Jedina je razlika u tome što su neke donijele svjetlo, a druge nisu. Ove usporedbe vrijede za svakoga od nas.
Svi smo mi pozvani da budemo nositelji svjetla. Isus kaže: Vi ste svjetlo svijeta. Neka vaše svjetlo svijetli pred drugima, da vide vaša dobra djela i da slave Oca vašega koji je na nebesima. Ako uskratimo naše svjetlo drugima, znači da dodajemo tamu. Svaki dan, ili pridodajemo svjetlo ovome svijetu, ili pridodajemo njegovoj tami. Mislim da svatko lako prepoznaje što je svjetlo, a što tama u njegovu životu.– rekao je o. Jozo, te ovu činjenicu pojasnio na nekim međuljudskim odnosima, bilo u braku ili redovničkim zajednicama. Obično svatko sebe vidi u svjetlu, a druge u tami, odnosno, sebe promatra s pozitivne strane, dok u drugima vidi samo negativnosti. Međutim, „Nitko od nas nije samo svjetlo niti samo tama. Svi smo mi mješavina obojega. … Svaki put kad dodam tamu ovome svijetu, izdajem Isusovo evanđelje, sebe i vrijednosti za koje tvrdim da ih držim. A kad to učinim, moram opravdati tu svoju izdaju. Počinjem okrivljivati druge, kritizirati druge i odbijati pogledati sebe u ogledalu. Uvijek je netko drugi kriv, pa komentiram, ‘to su i zaslužili’! A za sebe tvrdimo kako smo ispravni. U takvu stavu tonemo u tamu, nismo nositelji svjetlosti kakvima nas je Bog stvorio. A znamo što Bog kaže takvima: Ne poznajem vas. On to govori o mračnome dijelu našega života, svakome od nas. To nije Isusovo odbijanje, to je poziv da otkrijemo svjetlo u nama, poziv da dopustimo da naše svjetlo zasja. Svijet treba naše svjetlo. Mi možemo potisnuti tamu našega života svjetlom ljubavi, svjetlom, nade, svjetlom oprosta, svjetlom suosjećanja. A svjetlo Kristovo je već u nama. Na nama je da se svaki dan opredjeljujemo da li da budemo svjetlo ili da budemo tama.“
U nastavku svoje propovijedi o. Čirko se osvrnuo na Pavlovu poslanicu, koju piše Efežanima iz sužanjstva. „On prizna da je ‘sužanj Gospodinov’, da je u zatvoru, ali njegovi boravci u zatvoru nikad nisu besmisleni. Bez obzira gdje se nalazio on želi vršiti svoje poslanje, a to je navješćivati Krista. Dapače, on poručuje mladim kršćanskim zajednicama da njegov zatvor služi širenju Kristovog evanđelja. Izvještaji iz zarobljeništva, u poslanicama Filipljanima i Efežanima, to su duboke meditacije o značenju vjere usred patnje i isključenosti.“
S tim u svezi o. Jozo je povezao boravak bl. Ozane u jednom zatvorenom prostoru, kao ‘zazidana djevica’. Ona je u takvome ambijentu „savršeno razumjela prispodobu o svjetlu koje nose djevice i ona je odlučno ustrajala u tome da bude svjetlo Kristovo u svijetu u kojem je živjela. Narod je to prepoznao, jer je ona donosila svjetlo u njihove živote. Ljudi su je slušali, i što je najvažnije, ljudi su je poslušali. Slušati i poslušati nije isto. Ljudi su je poslušali jer su je već za života vidjeli kao sveticu i shvatili su da je dobro poslušati njezin savjet. Braćo i sestre, – završio je o. Čirko, – dobro bi bilo da i mi poslušamo poruku ovih dvoje zatvorenika, svetog Pavla i blažene Ozane Kotorske: sa svom poniznošću, blagošću i strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani. Amen.“
Na kraju misnoga slavlja, priora s. Katarina Maglica, zahvalila je svećenicima propovijedali u trodnevlju, o. Jozi i braći dominikancima, svim svećenicima, kao i svim zborovima koji su uzveličali misna slavlja svojim pjevanjem.
