Duhovne vježbe vrijeme su predaha, promjena okoline i stavljanja sebe izvan sebe na još intenzivniji način. To smo i nas, dvanaest sestara, učinile tijekom duhovnih vježbi u kući Presvetog Srca Isusova u Orebiću, pod vodstvom fr. Ivana Marije Tomića od 18. travnja do 23. travnja. Naše duhovne vježbe započele smo misom u podne na uskrsni ponedjeljak. Dani su nam se sastojali od molitve časova, svakodnevnog klanjanja pred Presvetim u molitvi i tišini, nagovora ujutro i poslijepodne, molitve krunice ali i uživanja i razmatranja Božjeg plana za naše živote i naše redovničke posvećenosti u šetnji uz more, promatranjem i uživanjem u prirodi koja okružuje našu kuću u Orebiću.
Pater Ivan Marija svaki dan je imao propovijed pa nas je hrabrio i poticao kroz primjere susreta apostola i žena s Uskrslim a njegova predavanja bila su usmjerena prema našem sestarskom osobnom i zajedničkom životu kroz likove biblijskih žena (proročica, preljubnica, zgrbljena žena, časna i nečasna odnosno kraljica Vašti i Estera) i određene primjere iz svakodnevnog redovničkog života. Pater Ivan Marija dotaknuo se svaki dan po jednog zavjeta. Najviše je naglasio zavjet posluha koji dominikanci polažu jedinog jer se u njemu podrazumijevaju čistoća i siromaštvo. Tako je posluh specifičan u dominikanskom Redu. Tražeći ”milosrđe Božje i Vaše” mi tražimo da nam Red dopusti da položimo tri zavjeta u Redu, u rukama poglavara ili poglavarice, nad Konstitucijama koje su za nas okvir naše slobode. Sotona je izrekao ”Neću služiti” po kojem su prvi ljudi učinili prvi grijeh neposluh, a Isus je bio poslušan do smrti na križu i time otkupio našu neposlušnost Bogu. Mi kao redovnice i redovnici vjerujemo da je volja poglavara, osim ako naređuje grijeh, ono što je Božja volja za naš život. Stalno tražiti kompromis s poglavarom oko svake stvari nije više izvršavanje posluha već traženje izgovora. Također, često mrmljanje na poglavare jest iskaz nepoštovanja i vrijeđanje našeg zavjeta posluha. Što se tiče čistoće istaknuo je da i jedna mala navezanost narušava našu slobodu koju nam daje zavjet čistoće. Internet je ušao u naše klauzure i možemo se dopisivati s kim hoćemo do kojeg god sitnog sata hoćemo. Moramo čuvati slobodu koju nam daje zavjet čistoće i koji nas osposobljava za naše apostolsko djelovanje i zadaće koje su nam povjerene. Zavjet siromaštva znači imati, ali ne zato što trebam to imati, nego jer mi to treba. Nagomilavanje stvari i nezahvalnost te mrmljanje na ono što imamo, a neki drugi ljudi u svijetu nemaju, jest grijeh protiv zavjeta siromaštva. Također, biti siromašan duhom jest isto povezanost s nenavezanošću i otvorenošću Božjoj Providnosti. Ne trebamo sve u detalje isplanirati i znati budućnost jer je to protiv siromaštva. Trebamo planirati, ali i pustiti Bog uda djeluje. Prevelika uloga i tema ekonomije narušava često i taj pristup siromaštvu.
Zanimljivo je to što smo imale ispit savjesti na dominikanski način i to s početka 20. stoljeća, koji je namijenjen redovnicima i redovnicama. On nam je pomogao da pristupimo ispitu savjesti još detaljnije usmjerivši se na sitnice koje često u redovništvu znamo zanemariti i ne uzimati pod grijeh. Zadnju večer duhovnih vježbi okupili smo se i zaigrali nama najdražu društvenu igru ”Mafija” koju sada već, tradicijski, učimo i našu braću dominikance. Za zajedničke obroke moramo zahvaliti učiteljici s. Josipi Otahal koja je nas sestre juniorke poštedjela svih fizičkih poslova. Hvala i novicijatu što je slušao svoju učiteljicu i pripomogao u toj zadaći. Uz sve to bile su veoma raspoložene i radosne. Zapravo, njegovali smo tih šest dana pravo zajedništvo. Bilo je sve opušteno i radosno, upoznale smo se bolje, razgovarale i podijelile radosti zajedničkog života. Hvala i fr. Ivanu Mariji Tomiću što nam je kroz svoje nagovore približio ljepotu posvećenog života i bivanja redovnicom. Hvala i s. Bernardici koja je uvijek bila tu, kao pravi domaćin, i pazila da imamo sve i da se osjećamo ugodno! Bilo nam je toliko lijepo da smo zaboravile na svoje obaveze, a time i fotografirati koju fotografiju više, pa s vama dijelimo samo jednu, ali vrijednu, ona koja pokazuje kako nam je tih šest dana uistinu i bilo!
s. Manes Puškarić OP
