Peta nedjelja kroz godinu
Ove godine čitamo evanđelje po Marku, čija su izvješća vrlo kratka. Marko se zadržava na najbitnijem. Mnogi su događaji o kojima Marko izvještava, a nalaze se i kod Mateja i kod Ivana. Mnogi su već to tumačili tako da su prepisivali jedni od drugih. Ali možemo to tumačiti i drugačije i to na taj način da su neki događaji koji su se dogodili toliko upečatljivi da su svim apostolima posebno ostali u sjećanju.
Danas čitamo u evanđelju kako su pred Isusa donosili „sve bolesne.“ Možemo zaključiti da ih je bilo mnogo koji su dolazi k Isusu ili da je bilo mnogo onih koje su donosili Isusu. Samo nekolicinu ozdravljenja evanđelisti opisuju. Isus je vrlo vjerojatno na dnevnoj bazi ozdravljao mnoge bolesne, a samo jedan manji broj tih događaja je zapisan u evanđelju.
Pretpostavljam da je zapisan zato jer je bio po nečem toliko izvanredan da je apostolima ostao u sjećanju. Jedan je primjer za to npr. spuštanje uzetoga kroz krov, da bi ga donijeli pred Isusa. Danas slušamo o ozdravljenju Šimunove punice. Iako Šimunova punica nije bila teško bolesna, pretpostavljamo da se radilo o običnoj gripi, ipak je njeno ozdravljenje zapisano u sva tri sinoptička evanđelja. Po čemu je onda njeno ozdravljenje toliko značajno? Je li to samo zato jer je bila Šimunova punica?
Možemo o tom događaju razmišljati na razne načine, ali meni je značajno to što su Isusu odmah rekli za nju, čim je ušao u kuću. „Odmah mu kažu za nju“ izvještava nas Marko. Nije precizirao tko je Isusu rekao za nju. Možemo pretpostaviti da je to bio Petar, ili prije možda netko od ukućana. Ako je Petar bio s Isusom, moguće je da nije znao što se događa u njegovoj kući.
Odmah su Isusa obavijestili da je Petrova punica bolesna. Ali to nije bila samo obična informacija. To je bila molba. A prije te molbe, to je bila vjera. Vjera je ono što ih je pokrenulo, s vjerom su prišli Isusu, s vjerom su primili ozdravljenje. Vidimo ovdje pravu vjeru čitavog Petrovog doma. I to je ono što svi možemo naučiti od Petra i njegovih ukućana. Nije samo Petar pošao za Isusom, cijela njegova obitelj je postala jedno srce i jedna duša u velikom povjerenju prema Isusu.
Doista, molimo i mi za takvu vjeru. Za vjeru koja će i u malim i u velikim potrebama „odmah“ ići k Isusu. Za djetinje povjerenje s kojim ćemo sve predavati Isusu, za njim hodati i u njega gledati. Za vjeru koja će napokon postati i djelotvorna, poput vjere Petrove punice, koja je odmah ustala i služila im. Nakon Isusovog dodira, dodira koji ju je izliječio, spremno je radila u Božjem kraljevstvu.
Poziv je to i nama da i mi dolazimo svakodnevno Isusu u našim potrebama, bolestima i nevoljama, i isto tako kasnije služimo i radimo za Božje kraljevstvo. Da svojim životom propovijedamo Božju dobrotu i njegovu neizmjernu ljubav za sve one koji su potrebni njegovog pogleda. A to smo svi mi, bez izuzetka. Isus je zato i došao, da sve nas učini dionicima njegove ljubavi i privede u Božje kraljevstvo. Obnovimo iznova svoje povjerenje u njega i s djetinjom jednostavnošću donesimo mu sebe i sve svoje. Tada će on i u našem životu učiniti čudo. Tako će i naš život postati hvala Bogu. Neka tako i bude.
s. Barbara Bagudić OP
