U utorak 5. listopada bio je sprovod s. Ljubice Kozulić, na Miroševcu. Bio je nazočan priličan broj sestara iz mnogih naših zajednica. Sprovodne je obrede vodio duhovnik ovog samostana, p. Alojz Čubelić. On je održao i vrlo zanimljiv oproštajni govor na Miroševcu, osvrnuvši se na netom pročitano evanđelje o deset djevica, od kojih je pet mudrih a pet ludih. S tim u svezi p. Alojz je rekao:

Oproštajno slovo p. Alojza Čubelića, ispred mrtvačnice.

Braćo i sestre, Isus izričući primjer mudrih i ludih djevica svakoga čovjeka potiče na odgovornost za svoju budućnost. U životu mora postojati veza između životnih nastojanja i ljudske budućnosti, iako vjerujemo u Boga i njegovu pomoć. Mi vjerujemo da smo dio Božjega stvaranja. Nitko nije slučajno na zemlji, svatko je željen i voljen, barem od Boga. Ali, u kakvu budućnost idemo, kakvu budućnost sanjamo? Današnje evanđelje naglašava dva načina hoda u budućnost: jedan je aktivni, a drugi pasivni, tj. u budućnost možemo ići kao mudre ili pak kao lude djevice. Iz navedene Isusove parabole očito je da je kršćanstvo opredijeljeno prema aktivnom hodu na putu u budućnost. U životu nije dovoljno imati dobru volju i dobre nakane, a ništa ne činiti. To bi značilo imati svjetiljku koja nema ulja za svjetlo. Budućnost je već počela i mi je iz trenutka u trenutak stvaramo. Stoga valja njegovati sve one vrednote koje nam mogu pomoći izdržati kušnje mijena i promjena, tj. valja redovito misliti i osvrtati se na sadržaj svojega života. Što je to ulje našeg života? Prema Isusu, to su ljubav i dobra djela. To je upravo ono što je shvatila pokojna sestra Ljubica. Ona je uočila da bez ljubavi naš život ne može svijetliti niti biti usmjeren prema vječnosti, odnosno prema Bogu. Kao što je krv životni sok biološkog života, tako je ljubav životni sok vječnog života. Naša dobra djela nisu fizička akumulacija većeg posjeda, nego mi kroz njih postajemo sličniji Bogu. Dobrota diše dobrim djelima i ljubavlju. Čovjek ispunjen ljubavlju i dobrotom poput pokojne sestre Ljubice je neprestance spreman djelovati. Uvijek se može još više ljubiti i činiti dobrih djela. Čovjek prožet ljubavlju, koja je ulje vječnoga života, nikada ne ostaje u nekakvom trajnom mirovanju. On je u ‘pokretu’ i u trajnom rastu. Mi smo odgovorni za svoju budućnost. Samim time što smo stvoreni na sliku i priliku Božju, obdareni smo svjetiljkama i uljem da mognemo ići ususret Gospodinu. Ovaj zemaljski život živi se jednom zato ne smijemo ostati bez bitnog i vječnog sadržaja, bez ljubavi koja je bila i za pokojnu sestru Ljubicu ‘ulje’ i smisao vječnog življenja. Zato bdijmo i svijetlimo s punim svjetiljkama, jer ne znamo ni dana ni časa zaručnikova dolaska.

Za vrijeme svete mise priora s. Katarina govorila je životu i djelovanju s. Ljubice:

 „Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboravit neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao,…“ ( Iz 49, 15 – 16 )

Opraštamo se danas od naše drage sestre Ljubice , krsnim imenom nazvane Štefica Kozulić, rođene davne 1936. godine u jeku ljetnih žega, točnije 18. kolovoza, od oca Tome i majke Terezije, rođene Njegovec, župa Svete Margarete, Margečan.

Odrastala je u skromnoj pobožnoj obitelji sa svoje dvije sestre, Doricom i Margetom. O djetinjstvu se ne zna previše. Mala Štefica je bila živahna djevojčica koja se na prvi pogled ničim nije izdvajala od svojih prijateljica.

Nastavljajući potom o njenu redovničkom pozivu, s. Katarina je navela kako je Štefica „napustila svoje zelene brege i brežuljke na kojima se igrala da bi nogom kročila na korčulansko tlo 15. 03. 1954. i tu u Kući Matici smještenoj na morskoj hridi koju je more danonoćno zapljuskivalo, započela je svoju redovničku formaciju. Prošavši godinu dana pripravništva, na blagdan Bezgrešnog začeća slijedeće godine dobiva bijelo dominikansko odijelo i započinje godinu novicijata. Prve zavjete je položila 9. 03. godine 1955., a doživotne zavjete daje Gospodinu 2. 10. 1960. godine na blagdan Anđela Čuvara. Možemo li ovdje tražiti simboliku: Doživotne zavjete polaže na blagdan Anđela Čuvara i na taj isti blagdan je Gospodin poziva bliže k sebi. Obećala mu se i on je njenu riječ ozbiljno prihvatio. Uvjerene smo da je kraj njenog zemaljskog puta ujedno i početak njene sretne vječnosti. Njen anđeo čuvar je jedva uspijevao ponijeti svu njenu dobrotu i ljubav što ih je sijala putovima života. Najviše vremena je provela po kuhinjama, bilo sestarskim, bilo braće dominikanaca.

U ovaj samostan je došla  1955. godine i tu ostaje do 1968, punih 13 godina . Godine 1968. prelazi na radno mjesto u Kontakovu ulicu kod braće dominikanaca, pa u Dubrovnik u gruški samostan braće gdje ostaje do 1990. godine, pune 22 godine, kad se vraća u ovaj samostan i u njemu ostaje do dana svoje smrti. U nekoliko navrata je bila i odgovorna sestra svoje zajednice i to u Kontakovoj i u Gružu.“ – rekla je s. Katarina, te potom istakla neke zapažene vrline s. Ljubice.

„Sestra Ljubica je bila odgovorna sestra u punom smislu riječi, sestra koja je dostojanstveno nosila svoje redovničko odijelo, ponosna u svojoj jednostavnosti i zadovoljna u svome radu i životu. Sestrinsku i ljudsku ljubav dokazivala je ne riječima već djelima. Uvijek tiha, skromna ali dostojanstvena. Znala je podmetnuti svoja krhka ramena tamo gdje se rušilo, svoje ruke tamo gdje se gradilo. Preko manje ugodnih stvari i situacija sestra Ljubica je prolazila smireno. Tek ponekom britkom rečenicom u kojoj je bilo humora, ali i duboke istine umjela je interpretirati nastalo stanje. Oni koji su je dobro poznavali znali su kazati da se ona rodila s malom maturom. Što se obaveza u kuhinji ticalo, uspijevala je obaviti i do kraja dovesti više poslova nego si ih okom mogao obuhvatiti. Kod nje nije bilo ljutnje na pladnju, ni bespomoćnosti pred zadanim. Zatvorila bi usnice, neprimjetno se smješkala, oprezno, i rekla bih sporo se kretala između špahera i lonaca koji su ponekad bili veći od nje same. Na kraju, uvijek na vrijeme, sve bi bilo spremno za posluživanje i privlačilo primamljivim mirisom.

Bila je vrsna kuharica, ponosna na svoja umijeća i darove, ali nije bila ohola i nedodirljiva osoba. Bila je ekonomična, ali ne škrta. Znala je pronaći jeftinije namirnice pa morala proći i nekoliko trgovina. Previše nije ostajalo, premalo nikada nije bilo. To je osobina ljudi koji svoj posao vole, cijene i poštuju ili bolje reći, takve su osobe koje druge ljude vole, poštuju i cijene.

Bila je veoma uredna osoba. Oko nje je sve blistalo i bilo na svom mjestu, posloženo kao i njena nutrina. Mudra i inteligentna, kakva je bila, nije se dala uvući u neke intrige, vrednovanja i prosuđivanja. Ako bi do takve situacije došlo, pronašla bi neku zgodnu misao kojom bi mijenjala temu i smjer razgovora. Na taj način bi vraćala mirne tonove u komunikaciju i odnose među  ljudima.“

Govoreći o njenoj duhovnoj veličini, s. Katarina je odgonetnula gdje je s. Ljubica crpila snagu za sretan i ispunjen život:

„Duhovnu snagu je crpila hraneći se euharistijskim kruhom, iz molitve i meditacije. Njeno mjesto u kapeli je uvijek bilo popunjeno za vrijeme, prije i poslije molitve. Možda je tajna njenog ljudskog i redovničkog uspjeha u tome što je znala sebi naći vrijeme za odmor, za rad i za molitvu. Duhovno prazna osoba se ne može boriti sa količinom dnevnih obaveza, molitva bez djela je sterilna, a bez dostatnog ljudskog odmora se teško uspijeva i na razini ljudskosti i na razini duhovnosti.

Sestra Ljubica je našla smisao svoga života i bila je sretna osoba. Voljela je i bila je voljena. Uživala je ljubav svoga Gospodina, svoje rodbine, svoje dominikanske braće i sestara. I ona je sve njih volila. Ljubav im je uzvraćala molitvom i svojim radom. Za sve je brinula, sa svima suosjećala, radovala se uspjesima i u molitvu svete krunice i svoju meditaciju pred Gospodinom svih uranjala. Bez uže krvne obitelji, sestra Ljubica je imala veliku obitelj onih čija je životna bremena nosila, za koje se žrtvovala i za koje je molila. Nagrada joj je bila dobrota njene rodbine prema njoj, ali i prisutnost njenih sestara oko njenog bolesničkog kreveta. Kakva je tek nagrada na nebesima čeka!

Draga sestro Ljubice, bila si i ostala sva Božja i naša. Gospodinu se svidjelo da postaneš samo njegova. Tvoje ime je davno upisao u dlan svoje desnice. Počivaj u miru kod svog nebeskog Oca!“ – završila je s. Katarina svoj oproštajni govor o s. Ljubici Kozulić.

Preporučamo