Svetkovinu bl. Ozane Kotorske proslavila je zagrebačka zajednica na svečan način. Glavnom
je slavlju prethodilo trodnevlje koje su vodili: prvi dan, ponedjeljak 24. travnja, preč.
Domagoj Matošević, pjevala su djeca DV Bl. Ozana, drugi dan, subota 25. travnja, o.
Tomislav Kraljević, provincijal HDP, pjevale su sestre, treći dan, nedjelja 26. travnja, vlč.
Ivan Vučak – krašićki župnik. Pjevali su mladi župe Krista Kralja. U ponedjeljak 27. travnja,
na samu svetkovinu bl. Ozane, misno je slavlje predvodio mons. Vlado Razum, pomoćni
zagrebački biskup. Pjevao je mješoviti zbor župe Krista Kralja.
Svaki je propovjednik na svoj način nastojao istaknuti i približiti Ozaninu svetost, osobito one
njezine vrline koje bismo svi mi mogli i trebali nasljedovat i gajiti.
Ovo su glavne misli iz propovijedi biskupa Razuma, na svetkovinu bl. Ozane 27. travnja
2026.
Homilija biskupa Vlade Razuma na svetkovinu bl. Ozane u samostanskoj
kapeli u Zagrebu
Na svetkovinu bl. Ozane, misno je slavlje predvodio mons. Vlado Razum. U
uvodnom je djelu naglasio kako se „u životu svetih pokazuje kako je Uskrsli
Gospodin živ i djelatan ako je vjera živa. Vjera otvara prostore milosnom
gibanju u duši koja se čisti i preporađa na novi život. Takova obnovljena i
pročišćena duša postaje most između neba i zemlje. Takove osobe svijetle i
privlače ljude. One su tražene. U dodiru sa njima osjećamo da je Bog živ i
djeluje u svakom vremenu. Gospodin nam i danas govori po Bl. Ozani. Neka
se i u nama probudi isti žar vjere koja će biti spremna na predanje i trpljenje za
jedinstvo Crkve i obraćenje svijeta.“
U homiliji je već na početku istaknuo da su sveti „ispit našoj savjesti, poziv na
rast i produbljenje naše vjere i vjernosti vlastitom poslanju.“ – potom je
nastavio: „Poznat nam je njezin životni put: djevojčice pobožnih roditelja,
pastirice koja je odmalena pokazala otvorenost prema dubokoj i iskrenoj
povezanosti s našim Spasiteljem. Ova iskrenost i predanje vodilo ju je putem
svetosti. Postala je divan svjetionik koji potiče na obraćenje. Susret sa
svetima, a tako i sa Ozanom, praćenje i promišljanje njezina duhovnog puta,
otkrivanje njezina duhovskog gibanje i rasta, treba postati nadahnuće našem
duhovnom rastu. Kao što je Gospodin po njoj činio velika djela, želi ih danas
činiti i po nama, ako se otvorimo i dopustimo da on postane središte našega
života.
1. Odvest ću je u pustinju i tamo progovoriti njezinu srcu.
Živimo u vremenu buke. Svakoga se dana u naš život slijeva hrpa
informacija. Čovjek danas živi u stalnoj rastresenosti i površnosti, bez dubljeg
promišljanja i refleksija nad vlastitim životom. Svojim je životnim usmjerenjima
više usmjeren prema zemaljskom i tjelesnim nagnućima. Zatomljuje duhovnu
stranu života, slijep je za ono nebesko. Ova problematika prati čovjeka više-
manje u svakom vremenu.
Vrijeme proroka Hošee prati slična problematika. Narod se udaljio od Boga
i dao se zavesti poganskim mentalitetom. Zaboravio je na savez s Bogom i
napustio je život po Božjem zakonu. U svom velikom milosrđu Jahve je
pozivao narod na povratak izvorima. Mislim da je ovaj poticaj, kako u ono
vrijeme tako i danas i te kako aktualan: „Primamit ću je, (Zaručnicu – Izrael,) i
odvesti je u pustinju i njenom progovoriti srcu.“ (usp Hoš 2,17) Bog poziva
čovjeka da se vrati i obrati, ako ne želi propasti.
Odlazak u pustinju, otvara prostor gibanju duha. Pustinja je ambijent
izdvojenosti i tišine, ambijent u kojem se život dublje promišlja i čovjek se uči
živjeti svoj život u povezanosti s Bogom. Ozana je od najranije mladosti
naučila živjeti u ozračju tišine i sabranosti. Život u prirodi, a kasnije život u
ćeliji, pružili su joj šansu da Boga može čuti i s njime se životno vezati.
Od najranije mladosti, kao pastirica živjela je s prirodom. Pobožni roditelji
pokazali su joj kako je Bog važan za čovjekov život. Već u najranijoj mladosti
imala je prva iskustva susreta sa živim Bogom. Probuđena je glad i čežnja za
visinama koju neće napustiti. Napušta dom, nošena Abrahamovom vjerom,
odlazi u Kotor, u kojem će provesti cijeli svoj život. Kao velika pokornica,
razmatrajući Kristovu patnju, sjedinila se s njim u želji da pridonosi, vlastitim
trpljenjem, obraćenju i spasenju ljudi.
Ono što bismo trebali otkriti nužnim za svoj duhovni rast jest otvorenost:
kontemplaciji, razmatranju, uronjenosti u otajstvo… Potrebno nam je i danas
učiti živjeti u izdvojenosti i tišini, otkriti kako je važno živjeti u sabranosti,
naučiti stvarati ozračje u kojem se Boga može čuti i dublje uranjati u otajstvo
njegova života.
2. Ostati vjeran na putu milosnog gibanja
Ono što nam se nadalje nameće, razmatrajući Ozanin duhovni život, to je
jedno veliko strahopoštovanje pred svetim tajnama po kojima se milosni život
slijeva u našu nutrinu i djeluje preobražavajuće u nama. Koliko smo svjesni
milosnih darova koje smo primili i koje svakoga dana primamo, a koji bi trebali
suoblikovati naš život da postaje nalik Kristovu životu? Kako nam lijepo Pavao
kaže: Ne živim više ja nego Krist živi u meni. (Gal 2,21) Naš vjerski život
zadovoljava se, nažalost, običajnošću i rutinom koja nema dubljeg odraza na
kvalitetu života koji bi trebao rađati unutarnjim mirom i skladnošću, a zatim i
odnosima u kojima pobjeđuje ljubav, milosrđe i praštanje.
Prispodoba o deset djevica koje čekaju zaručnika nosi duboku poruku za
naš život. Prispodoba nas potiče na budnost i odgovornost pred životom i pred
vlastitim darom vjere koju smo primili kao nezaloženi dar. Ovaj život koji živimo
ima svoju konačnost i vodi nas prema susretu koji određuje našu vječnost.
Život se danas tako banalizira. Čovjek živi samo sa ono što udovoljava
trenutnim porivima. Ne misli na posljedice svojih odabira, a još manje na ono
konačno. Jednom nam je stati pred Božje lice i položiti račun. Strah Božji više
ne igra nikakvu ulogu u čovjekovim životnim opredjeljenjima.
Deset djevica čekaju zaručnika. Ponuđena im je ista šansa: dočekati ga i s
njim uči u svadbenu dvoranu u kojoj se treba dogoditi svečana gozba i
neopisiva radost. Uljanica koju svaka od njih posjeduje predstavljaju ljudsku
narav. U čovjeku se nalaze divni potencijali za plodan i bogat život. U našu
ljudsku narav u činu stvaranja udahnut je božanski dah. Na putu odrastanja
čovjek je pozvan uljanicu, svoju ljudsku narav, otvarati vrijednostima koje ga
izgrađuju, truditi se živjeti kreposnim životom, činiti dobro i živjeti odgovorno.
Čovjek je, nažalost, sklon udovoljavati hedonističkom potrebama. Sve čini, ne
birajući sredstva, život učiniti ugodnim. S vremenom postaje robom svojih
loših navika, upada u ovisničko stanje i poročan život koji vodi u smrt.
Čovjek je biće koje je po svojoj naravi duhovno. Bez duhovnosti se ne
razvija njegova cjelovitost. U mudrim djevicama otkriva nam se život budnosti,
odgovornosti i strahopoštovanja pred svetim. To je život koji se nastoji živjeti u
intimnoj i dubokoj povezanosti sa Gospodinom. To je život prožet molitvom,
razmatranjem Riječi Božje, adoracijom, blagovanjem Kruha sa stola
Gospodnjeg i trudom da se činit dobro drugome.
Pavao nas u poslanici Kološanima poučava: Zaodjenite se dakle – kao
izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce,
dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost. (Kol 3,13) Taj rast u kreposnom
životu moguć je, ako se vežemo uz izvor koji natapa našu dušu, a to je Riječ i
Kruh. Riječ Božja neka u svem Bogatstvu prebiva u Vama. (Kol 3,16) Tko
sluša njegovu Riječ, blaguje Tijelo i pije Krv njegovu, prešo je iz smrti u život.
To su kanali milosti po kojima Gospodina u nama djeluje i stvara novi život koji
je osposobljen za istinske čine dobra i ljubavi. Kršćanin koji živi svoju
povezanost s Gospodinom ne živi u strahu pred budućnošću. On je prešao iz
smrti u život. Strah nije obilježje kršćaninova života.
U Ozaninu životu tako se divno aktualizira slika mudre djevice koja čeka
Zaručnika s upaljenom svjetiljkom. Ona je osoba koja je budna: moli, razmatra,
blaguje, živi predano, požrtvovno i odgovorno.
3. Vjernost i vjerodostojan u življenju vlastitoga poslanja.
Živimo li naš kršćanski život u postojanosti i budnosti, trudimo li se biti u
milosti, to se mora očitovati u našoj brizi za drugoga – za svijet u kojem živimo.
Isus je bio čovjek za drugoga. Pokazatelj ispravne duhovnosti očituje se u
našoj spremnosti da se darujemo i živimo za drugoga. Plodnost našeg
duhovnog života očituje se u gradnji dobrih odnosa prožetih uzajamnom
ljubavlju.
Svaki kršćanin koji teži istinski živjeti svoju vjeru, pita se nadalje o Božjoj
volji i poslanju na kojeg ga Gospodin poziva. Čovjek, napuštajući izvor
milosnog gibanja ne može ostvarivati rast i ostati postojan u svom poslanju
koje treba oplemenjivati život bližnjega.
Svaka roba ima rok trajanja. Čovjek u svojoj nepostojanosti, kada dođu
životne teškoće, napušta svoje životna obećanja. Nije spreman na žrtvu i ostati
dosljedan sebi i svojim obećanjima. Riječ je izgubila na svojoj težini. Rastave
brakova, napuštanja duhovnog poziva, ukazuju na čovjekovu nestalnost i
nemoć da ustraje na putu jer je napustio uporište u Bogu. Samo je Gospodin
naša snaga. Bez njega smo slabi i nemoćni.
Pavao nam stoga daje snažne poticaje za postojan i odgovoran život u
vlastitom poslanju koji u rađa skladnošću života u zajednici: Zaklinjem vas ja,
sužanj u Gospodinu, govori iz zatvora: sa svom poniznošću i blagošću, sa
strpljivošću, živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u
ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha u svezi mira. (Ef 4,1-4) Trudite nam
se, koliko je do nas, živjeti u slozi i miru sa svima.
Ne trebamo bježati od istine. Iako se priznajemo kršćanima i živimo
posvećenim životom, ali ipak život nam prolazi u napetostima, čestim
podjelama i trvenjima. Ideal prve kršćanske zajednice: Bijahu postojani u
nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama, potvrđen
je ljepotom i skladnošću odnosa. Isus reče: Otac moj i ja jedno smo. Isti nas
Duh vodi, istu Riječ razmatramo, isti kruh blagujemo, to se treba očitovati u
ljepoti i skladnosti naših odnosa. Pozvani smo biti skladna obitelj. Njegovan
duh jedinstva preduvjet je da bi svijet povjerovao.
Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog. Svijetliti Kristovim životom i
biti svjetlo svijeta može se ostvarivati samo u skladnosti odnosa prožetih
ljubavlju. Obitelj ili zajednica koja zrači tom harmonijom sklada postaje
svjetionik i znak koji privlači.
Ozaninu se čiliju nije zaobilazilo već se k njoj prilazilo. Zašto? Jer je u njoj
živjela skromna, ponizna i predana mudra djevica koja se posvema predala i
živjela pokorničkim životom. Nije pobjegla od svijeta. Ona se predala, sjedinila
s patnjama Kristovim, za spas ljudi. Postala je most koji spaja, pomiruje i
povezuje. Obdarena mudrošću mogla je pružati savijete i prenositi volju Božju
onim koji su je tražili.
4. Ozanin život u tišini i sabranosti postao je svjetionik koji privlači.
Dragovoljno se predala i svojim pokorničkim životom postala je
sudionica u Kristovu trpljenju za spasenje ljudi. Vjerna sestra dominikanske
obitelji koja inspirira i poticaj je za nasljedovanje.
Ozana je divna slika Crkve koja je posvećena i predana. To je Crkva
koja je sjedinjena s Gospodinom i trudi se odgovorno živjeti svoje poslanje u
svijetu. Neka nam primjer naše Blaženice bude poticaj za vlastito prednje i
posvećenje. Tako neka bude amen.
