Posljednjeg dana mjeseca veljače, uputismo se na izlet. Na čelu pater, za njim priora, potpriora, učiteljica i mi mali novicijatski pilići. Odredište brdašce Kom, 508 metara nadmorske visine. Sestra potpriora se posebno osjetila visokom u trenutku kad je zagazila na najviši kamen tog brda jer inače ne zna kako je to biti visok čovjek (oprostite, nisam mogla odoliti). U kući uzbuna poslije ručka. Spremanje planinarske opreme (voda, čokolade i štrudla, ostalo je krajnje nepotrebno). Sestre koje ostaše u kući zamijeniše nas u dužnostima. To je bilo zaista lijepo od njih i javno im zahvaljujem!
Krenusmo tako na izlet s gore nabrojenom pratnjom u 13.07h. Čekali smo nekog 7 minuta, nije važno koga. Sestra priora sjeda za volan kombija, vozi okukama ko da je pravac. Ne zna se je li strelovitija njena vožnja ili molitve nas koje vozi. Skoro promašismo odredište jer je pater taman govorio o nekoj ploči na grčkom ili nešto tako, koja ima u nekom muzeju u Lumbardi… uglavnom, napeto bilo to povijesno kočenje. A i ta ploča bi se mogla otići pogledati, izleti su super stvar. Dočekaše nas jedna crna krava i junica sivo bijela. Ni muuu nam nisu rekle! Nastavile pasti travu ko da je netko nebitan došao na njihov teritorij. Ali, pozdrav je ipak stigao od čupavog psa kojeg trio ASA (oni prvi, najbrži, pronađite ih niže u tekstu) prozva Šime. Slabo označena lokacija, malo čudno za skontati jer krećemo kao što ste mogli zaključiti, od farme (mi osjetili po mirisu, oni koji imamo taj osjet ). Uputili se uzbrdo. Pater, Anđelina prva i Anđelina druga ostaviše nas u hipu. Nismo plakali! Znali su nas sačekati. Svaki put kad bismo ih stigli sestra priora bi primjetila da se oni odmore dok mi ne pristignemo. U jednom trenutku pukne joj film i kaže: ,,Pa zašto mi žurimo?” A sestra potpriora bijaše zabrinuta za nju jer sestra priora ne vidje ništa drugo od okoliša osim mahovine. Velika je bila njena očaranost tim zelenilom. Tolika, da je podigla jedan dio, (čitaj: otkinula!!) iz skloništa okrutno ugrabila dio te biljke i još pokazivala okolo kako je divna boja! Neki se upecaše i postaše suučesnici u tom zločinu protiv prirode!! Mirna sam! Idemo dalje. I tako smo naišli na neke ljude, na odmaralištu u po šume. Roštiljali kobasicu (pitala sam, hihi). Pitaju oni nas odakle smo krenuli. Obzirom da nismo znali odakle točno, s. potpriora se snašla u hipu i odgovorila: ,,Odozdo!”. Nije slagala.
Uspon ka samom vrhu jest bio malo strašan, ali svladali smo to sestarski hrabreći jedna drugu (mi na repu ekspedicije). Popeli smo se na vrh! Jeeeeee… Najviša točka je naslagano kamenje koje nije baš čvrsto kad sjedneš na njega (ne pitajte me kako znam). Ali to nam nije pokvarilo apetit, pater je blagoslovio hranu i jeli smo! Pogled odozgo je zaista predivan! Vide se otoci, more, šume, more, kamenje, more… tamo se jaaako primijeti da smo na otoku. Tako osvojismo vrh Kom! Kad nam je postalo hladno, pođosmo kući. Za spust su neki vjerovali da će biti lakši. Za one koje su kratko odmarale iznenada dodirnuvši zemlju jednim dijelom tijela, mislim da i nije bio, (nećemo izdati koje su te što su pale). U povratku smo dogovarali sljedeći izlet vezan za evanđelje jer upravo te nedjelje je bilo kako je Isus išao na goru, pa eto, gled njega, pođosmo i mi. Stigosmo na vrijeme kući. Kratko smo se odmorili i pošli na molitvu. Pošli Onome kome dugujemo zahvalnost za prelijep dan u zajedništvu, u prirodi koja pokazuje kako je velik On. I tako je to bilo. Dosta od mene!
Ana Ćurić
