Tko je carinik?

Carinarnica je mjesto na kojem čovjek misli da nadzire prijelaze, a zapravo otkriva vlastito zatočeništvo. Na mjestu gdje procjenjujemo druge, razotkriva se ono čega se bojimo u samima sebi. Tamo gdje mjerimo tuđu iskrenost, pokazuje se naša glad za sigurnošću. Mjesta na kojima tražimo dokaze lojalnosti, progovaraju o našim ranama nepripadanja. Ondje gdje kontroliramo prolaz do sebe, možda štitimo prostore koji su davno prije bili povrijeđeni.

Tko je carinik? Bilo bi površno, promašeno i neiskreno tražiti odgovor izvan sebe.

Tko sam ja dok sjedim u svojoj carinarnici? Jesam li osoba koja provjerava zato što ne vjeruje? Čovjek koji klasificira jer se boji kaosa? Uvjetujem li zbog toga što sam nekada bila bezuvjetno ranjena? Naplaćujem li iz razloga što sam sama preskupo platila ljubav, pripadanje, poslušnost, povjerenje?

Moja carinarnica bi progovorila o mojim pozicijama i interesima. O onome što želim, što  branim i naplaćujem, čemu ne dopuštam ulaz. O onome što puštam samo pod uvjetom da ne ugrozi sliku koju imam o sebi.

Moja carinarnica bi progovorila i o mojim potrebama, o onome što zaista trebam, a najčešće upravo s tim djelom sebe uopće nisam u kontaktu. Progovorila bi o mojoj potrebi da budem sigurna, voljena, zaštićena. Ne treba mi samo više kontrole. Ne treba mi ni samo bolji sustav provjera. Ne treba mi još jedan dokaz da sam bila u pravu. Ne treba mi niti carinarnica s višim zidovima.

Potreban mi je pogled koji me ne svodi na moju službu, moju funkciju, moj grč, moj oprez, moje pogrešne naplate i moje strahove.

Upravo se to događa Mateju cariniku. Isus ga ne susreće najprije kao carinika, nego kao čovjeka. Evanđelje kaže: ugleda čovjeka zvanog Matej. Prije nego što vidi njegovu carinarnicu, njegov stol, njegov novac, njegovu društvenu oznaku i njegovu prošlost, Isus vidi čovjeka.

Tu se otvara izlaz, put za Mateja. Izlaz nije u tome da carinik Matej najprije dokaže kako je vrijedan poziva, niti u tome da zatvori sve račune, ispravi sve krive naplate i tek onda postane dostojan. Izlaz počinje Isusovim pogledom i riječju: Pođi za mnom.

Isusov poziv, Njegove riječi ne ulaze u carinarnicu kao još jedna kontrola, već kao oslobođenje. Isus ne pita: Koliko vrijediš? On ne traži: Dokaži da smiješ proći. Ne kaže: Plati cijenu pa ćemo vidjeti. Isusov poziv prekida carinsku logiku. Tamo gdje je Matej navikao naplaćivati prijelaz, sada se njemu daruje prijelaz, bez naplate. Na mjestu na kojem je sjedio i procjenjivao druge, sada je viđen bez računice i obračuna. Tamo gdje je bio zarobljen mjestom, ulogom i reputacijom, pozvan je na hod.

Odaziv ne smije ostati površan. Matej ne kaže samo: Da, slažem se. On ne ostaje samo sjediti niti zadržava staru poziciju uz novu retoriku. Matej ustaje. Ustajanje je uvijek konkretno, ono znači napuštanje mjesta iz kojega sam naučila gledati sebe, druge i Boga. Prestajem živjeti samo iz obrane. Priznajem da me strategije koje su me možda nekada i štitile, sada više ne oslobađaju. Dopuštam Isusu da me izvede iz uloge u kojoj sam se predugo skrivala.

Moja carinarnica progovara o svemu što u meni još uvijek sjedi, mjeri, strahuje i uvjetuje. No, Isus ne dolazi raspravljati s carinikom u meni, već dolazi pozvati čovjeka koji se skriva u njemu, u cariniku. I tek kada ustanem, carinarnica prestaje biti mjesto mog identiteta i postaje mjesto iz kojeg sam iskoračila u slobodu Božjeg djeteta.

Odaziv na Isusov poziv ne nalazi svoju puninu u deklarativnosti, već u konkretnom poduzimanju, ustajanju i kretanju za Gospodinom. Vjera koja ne ustaje, ostaje za stolom vlastitih obračuna, a poziv koji ne pokrene tijelo, odluku, smjer i život, još uvijek nije postao hod.

Carinik u meni pita: Što će me to koštati? Krist u mome srcu odgovara: Sve ono što te ionako držalo zarobljenom.