Korizma je dragocjeno vrijeme u kojem Crkva ponovno ulazi u školu obraćenja. To nije tek razdoblje određenih pobožnih običaja, izvanjskih odricanja ili liturgijskih čina, nego milosno vrijeme u kojem Bog čovjeka ponovno zove k sebi. U tom pozivu se nalazi i srce korizme, a to je vratiti se Gospodinu svim srcem, dopustiti da On obnovi ono što je u nama umorno, raspršeno, ranjeno ili udaljeno od Njega. Pokora u kršćanskom smislu nije prije svega strogoća ni vanjska stega, nego put povratka Bogu, nutarnja promjena srca i novo usmjerenje života prema Onome koji je izvor istine, mira i života.
Upravo tako govori i sama Božja riječ. Prorok Joel poziva narod: Vratite se k meni svim srcem svojim, i odmah pokazuje da Bog ne traži samo izvanjske znakove, nego nutrinu čovjeka: Razderite srca, a ne halje. U tim riječima sažet je smisao svake istinske pokore. Bog ne gleda koliko će čovjek učiniti izvanjskih djela, nego koliko mu iskreno otvara svoje srce. Pokora nije žalost koja zatvara čovjeka u sebe, nego milost koja ga iznutra budi i vraća u odnos ljubavi s Bogom.
Isus u evanđelju tu istinu još jasnije produbljuje kada u Govoru na gori govori o molitvi, postu i milostinji. Crkvena tradicija upravo u tim trima praksama prepoznaje klasične i povlaštene oblike pokore. To nisu tri nepovezane vježbe, nego tri puta po kojima se srce preobražava. Molitva vraća čovjeka k Bogu, dok post oslobađa čovjeka od navezanosti koje zarobljavaju srce. Milostinja i djela milosrđa otvaraju čovjeka za bližnjega u potrebi. Tako korizmena pokora zahvaća cijeloga čovjeka, njegov odnos prema Bogu, prema samome sebi i prema drugima.
Ipak, pokora nije svedena samo na tri navedena oblika. Crkva uči da se istinska unutarnja pokora očituje i na druge načine. U pomirenju s bližnjima, u brizi za siromašne, u prihvaćanju svakodnevnih križeva, u ispitivanju savjesti, u traženju pravde, u vjernosti dobru, u strpljivom nošenju života pred Bogom. Molitva, post i djela milosrđa najjasnije izražavaju put pokore. Ipak, pokora je uvijek šira od tih djela, jer obuhvaća cijeli čovjekov život koji se polako vraća k Bogu.
Molitva je prvi i najdublji oblik pokore jer upravo u njoj čovjek ponovno staje pred Boga onakav kakav uistinu jest. U molitvi prestajemo biti zatvoreni u vlastite misli, planove i snage te priznajemo da nam je Bog potreban. Ona je više od riječi, više od duhovne navike, molitva je povratak k Ocu. Bez molitve pokora lako postane samo napor volje, neka vrsta duhovne samodiscipline ili prikrivene samodostatnosti. Čovjek u molitvi shvaća da se ne može spasiti sam, nego da mu je potrebna milost. Stoga, molitva nije dodatak pokori, nego njezin nutarnji temelj. Ona omekšava srce, rasvjetljuje savjest, vraća čovjeku nutarnju istinu i ponovno ga uči slušati Boga.
Post je drugi veliki korizmeni put. Na prvi pogled čini se da se odnosi samo na hranu ili na neka izvanjska odricanja, ali njegov je smisao puno dublji. Post pomaže čovjeku da ponovno uspostavi nutarnju slobodu. Uči ga da nije pozvan živjeti vođen samo svojim željama, navikama i prohtjevima, već da njegovo srce mora biti slobodno za Boga. Kršćanski post nije prijezir prema tijelu, nego odgoj srca. Post čovjeka čini budnijim, osjetljivijim i otvorenijim za ono što je uistinu bitno. Kada je prožet vjerom, post postaje tiho oslobađanje u kojem se srce manje veže za prolazno, a više traži ono što ostaje. Tako post nije cilj sam sebi, nego pomoć da čovjek lakše podigne pogled prema Bogu.
Djela milosrđa i milostinja treći su veliki izraz pokore. Oni pokazuju da obraćenje nikada nije zatvoreno u privatni odnos čovjeka i Boga. Tko se doista vraća Bogu, taj ne može ostati ravnodušan prema bližnjima. Stoga, djela milosrđa nisu neka sporedna korizmena praksa, nego jedan od najsigurnijih znakova da se srce doista mijenja. Nahraniti gladnog, pohoditi bolesnog, tješiti žalosnog, strpljivo podnositi svog bližnjeg, oprostiti, savjetovati, pomoći onome tko je slab, sve su to mjesta na kojima pokora postaje konkretna ljubav. Bez navedenog, korizma bi mogla ostati samo na razini osobne pobožnosti. S djelima milosrđa korizma postaje hod prema sličnosti s Kristom, koji nije došao radi sebe, nego radi ljudi.
Kad se molitva, post i djela milosrđa žive zajedno, tada se postupno otkriva prava ljepota korizmenoga puta. U molitvi se srce vraća Bogu, post ga oslobađa onoga što ga zarobljava, a djela milosrđa ga otvaraju prema bližnjemu. Tako pokora ne ostaje tek izvanjsko odricanje, nego postaje put unutarnje obnove. Ne osiromašuje čovjekov život, nego ga pročišćuje i vodi prema dubljoj radosti, onoj koja ne prolazi jer izvire iz obnovljenog zajedništva s Bogom.
Takvo razumijevanje pokore snažno je prisutno i u dominikanskoj duhovnosti. Red propovjednika od svojih početaka živi iz duboke povezanosti molitve, zajedničkoga života, studija, kontemplacije i propovijedanja. U toj cjelini pokora ima svoje važno mjesto jer pomaže braći i sestrama dominikanskog reda kako bi im srca postala jednostavnija, slobodnija i otvorenija za Božju istinu. Pročišćuje nutrinu kako bi čovjek mogao dublje slušati Boga i vjerodostojnije ga naviještati drugima. Zato dominikanski ideal nije samo nešto spoznati, nego plodove kontemplacije predati drugima: contemplata aliis tradere.
U dominikanskoj tradiciji pokora se ne shvaća prvenstveno kao izvanjska strogost, nego kao sastavni dio života usmjerenog prema Bogu i služenju ljudima. Nasljedovanje Krista i poslanje propovijedanja traže nutarnju disciplinu, slobodu srca i spremnost na žrtvu. U tom svjetlu i zajednički život dobiva svoju pokorničku dimenziju. Život u zajednici traži odricanje od vlastitih prohtjeva, spremnost na služenje braći i sestrama te trajno nadilaženje vlastitoga egoizma. Radi toga, zajednički život nužno uključuje nutarnju disciplinu i samoodricanje koji oblikuju srce za evanđeosku ljubav.
Navedeno na osobit način utjelovljuje lik svetoga Dominika. Najstariji izvori opisuju ga kao čovjeka duboke molitve, budnoga srca i velike sućuti. Njegov život bio je obilježen jednostavnošću, umjerenošću i ozbiljnošću u duhovnoj borbi, ali nikada hladnom strogošću. Dominik je bio čovjek gorljive ljubavi prema Bogu i dubokoga suosjećanja prema ljudima. Posebno se pamti njegova molitva za grešnike i njegova sućut prema potrebitima, prema onima koji su bili daleko od Boga. U njegovu životu jasno se vidi da pokora nije okrenutost prema sebi, nego otvorenost za Božji pogled na čovjeka. Tko se istinski susretne s Bogom, ne postaje tvrđi, nego milosrdniji, ne udaljuje se od ljudi, nego postaje bliži njihovoj boli.
U toj duhovnoj jednostavnosti i usmjerenosti na istinu razvila se i prepoznatljiva simbolika dominikanskoga habita. Crno-bijela boja dominikanske odjeće u tradiciji se tumači kao znak sklada svjetla i ozbiljnosti evanđeoskoga života. Bijela boja podsjeća na čistoću srca i svjetlo istine kojoj red služi, dok crna boja upućuje na pokoru, ozbiljnost i postojanost na putu nasljedovanja Krista. Tako i sam habit postaje vidljivi znak unutarnjega poziva da život bude prožet istinom, poniznošću i služenjem.
Upravo zato u dominikanskoj tradiciji pokornička praksa nikada nije odvojena od poslanja. Propovjednik evanđelja ne može autentično govoriti o obraćenju ako sam ne živi duh obraćenja. Pokora tako nije cilj sama sebi, nego pomoć da čovjek ostane slobodan od navezanosti koje bi mogle oslabiti njegovo svjedočanstvo. Ona pročišćuje srce kako bi dominikanci i dominikanke mogli jasnije vidjeti istinu i velikodušnije služiti bližnjima.
Blaženi Humbert iz Romansa, jedan od učitelja dominikanske duhovnosti, naglašava kako propovjednik ne može živjeti samo od znanja, govora ili vanjske aktivnosti. Njegov život mora biti ukorijenjen u molitvi, disciplini srca i istinskoj ljubavi prema ljudima. Pokora u dominikanskom shvaćanju nikada ne zatvara čovjeka u njega samoga, nego ga čini raspoloživim za Evanđelje i za ljude kojima je poslan. Nije riječ o strogosti radi strogosti, nego o pročišćenju koje srce čini plodnim.
Sveti Toma Akvinski pokoru promatra još dublje, na razini same kreposti. Za njega pokora nije samo osjećaj žaljenja niti niz izvanjskih djela, nego nutarnje usmjerenje čovjeka koji se odvraća od grijeha i vraća k Bogu. U tom svjetlu molitva, post i milostinja dobivaju svoje pravo mjesto. Molitva je čin kojim se čovjek stavlja pred Boga. Post pomaže obuzdati neuredne želje i slobodnije se uzdići prema Božjim stvarima. Milostinja je čin ljubavi kojim se dotiče rana bližnjega. Sveti Toma pokazuje da je prava pokora uvijek istodobno ozbiljna i blaga. Ozbiljna jer traži stvarnu promjenu života, a blaga jer čovjeka ne lomi, nego ga vraća redu ljubavi.
Na sličan način govori i sveta Katarina Sijenska. Ona upozorava da tjelesne pokore i izvanjske discipline imaju smisla samo ukoliko vode prema obraćenju srca, rastu u ljubavi i vjernosti Bogu. Nije najvažnije koliko će čovjek učiniti izvanjskih djela, nego hoće li po svemu tome više ljubiti Boga i bližnjega.
Sličan naglasak nalazimo i kod dominikanca Reginalda Garrigou-Lagrangea, jednog od najvećih neotomista dvadesetoga stoljeća. On duhovni život opisuje kao put čišćenja i rasta. Pokora u tom procesu ima svoje mjesto kao dio pročišćenja čovjekovih osjetila, misli, nakana i želja. To ne znači zatvorenost ni tjeskobu, nego postupno oslobađanje prostora za Boga. Što je srce manje zarobljeno sobom, to je slobodnije za milost.
Kad govorimo o djelima milosrđa u dominikanskoj tradiciji, posebno snažno svijetli lik svetog Martina iz Porresa. U njegovu životu jasno se vidi kako molitva, poniznost i nutarnja pokora rađaju brigom za siromašne, bolesne i odbačene. On pokazuje da milosrđe nije dodatak duhovnom životu, nego njegov plod. Ondje gdje je pokora autentična, ne vodi čovjeka u duhovnu samodostatnost, nego ga čini osjetljivijim za potrebe drugih. U njegovu se svjedočanstvu prepoznaje istina da se blizina Bogu uvijek očituje u ljubavi prema čovjeku.
Pokora je dio duhovnoga puta kojim se srce pročišćuje kako bi postalo sposobnije za kontemplaciju i za prenošenje plodova kontemplacije drugima. U toj dinamici otkriva se i ljepota dominikanskoga puta.
Korizma nije samo vrijeme odricanja, nego vrijeme milosti u kojem čovjek ponovno otkriva tko je pred Bogom i za što je stvoren. Ondje gdje je pokora sjedinjena s molitvom, istinom i ljubavlju, ona ne postaje teret, već put prema slobodi i radosti uskrsnuća.
s. Mirjam Peričić, OP
