• DUHOVNOST

Što god vam rekne učinite!

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA:
Iz 62,1-5; Ps 96,1-3.7-8a.9-10ac; 1Kor 12,4-11; Iv 2,1-12

 

Svadba u Kani. Ništa neobično. Ljudi razdragani, sretni i pomalo umorni. Kako i ne bi, tri dana se slavi. Na svadbu je pozvan Isus, njegova majka i učenici. Isus je za svih običan židovski rabi koji ima svoje sljedbenike, ali je u rodu s mladencima.

Ljudi jedu, plešu, vesele se , ništa zabrinjavajuće ne opažaju. Mladenci sigurno vide i strepe, jer će se uskoro osramotiti pred uzvanicima. Po ničemu se ne vidi nekakva neobičnost. Baš u toj običnosti događa se prvo Isusovo čudo, posredovano molbom njegove Majke. Brižnom majčinskom oku malo toga može promaknuti. Vidjela je da je vino ispijeno, a kraj još nije tu. Osjetila je tjeskobu i strah mladenaca , jer bi se o tome pričalo, a supružnici bi već na prvom koraku zajedničkog života iskusili neuspjeh i poniženje.

Marija ne govori puno, tek nekoliko riječi prišapne svome sinu: “Vina nemaju !“ Marija je dobila čudan odgovor: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas.“ Je li se Marija ražalostila na te Isusove riječi, je li joj iz oka suza kanula? Ne znamo. Jedno je sigurno, taj Isusov odgovor je pohranila duboko u svoje srce. Sigurno je dugo razmišljala o značenju takvog odgovora. Ipak, usprkos tih nerazumljivih riječi, ona se približi poslužiteljima i kaže im: „Što god vam rekne , učinite !“ Slutila je ona da se njen Sin neće oglušiti na njenu molbu iako mu riječi nisu bile blage ni shvatljive. U trenu je shvatila da poslužitelji ne bi olako poslušali Isusov zahtjev. Zašto bi oni njega slušali, što im je on? Prvi ga put vide i ništa im posebno ne znači.

Isus je upravo došao s Jordana gdje ga je Ivan krstio i gdje je Očev glas objavio: „Ovo je Sin moj . Slušajte Ga!“ Nisu li Isusove riječi upućene Majci bile objašnjenje njegova porijekla i poslanja, njegova puta kojim mu je krenuti? Nerazumljiv je Majci bio i odgovor Isusov kad su ga pronašli u Hramu nakon tri dana: „Zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svojega?“( Lk 2, 49)

Kad im je rekao :“Napunite posude vodom“ , učinili su to. Sigurno su umirali od znatiželje da doznaju što će slijediti. Kad im je kazao: „zagrabite sada i nosite Ravnatelju stola, pretpostavljam da su se u čudu pogledavali i u sebi se smijali. Nisu očekivali da bi od vode vino moglo nastati. Ravnatelj hvali vino koje je mladoženja sačuvao za kraj slavlja. Tek tada slijedi pravo čuđenje. Svi ostaju bez riječi, jer ih je malo znalo što se dogodilo. Oni što su vidjeli što se događalo zanijemjeli su i bez teksta ostali. Ne treba sumnjati da se vijest o tom događaju nadaleko proširila. Od tog događaja i onog na Jordanu, Isusov autoritet je počeo rasti u očima ljudi, pa je sve više slušatelja hrlilo za njim. Njegove riječi su bile snažne, drugačije, uvjerljivije.

Prvo Isusovo čudo na svadbi u Kani dogodilo se tiho, nije ga pratio pljesak ni ushićenje. Bijaše nešto slično kao i njegovo rođenje. Daleko od bogatih palača i gradske vreve, u običnoj štali, u noći, rodio se Isus. A sad, potaknut tihom molbom svoje Majke, pretvara vodu u vino kako bi spasio ugled i dostojanstvo jednostavnih ljudi. Tamo mu se poklonili pastiri, ovdje su njegovu moć osjetili i vidjeli poslužitelji.

Danas, u vremenskoj udaljenosti, ovaj tekst možemo tumačiti na nekoliko razina, počevši pričom o jednom događaju iz Isusova života, pa preko simbolike svake riječi i pokreta do dubokog teološkog razlaganja. Riječ je o trećem danu svadbe, a Isus je u grobu ležao tri dana; voda pretvorena u vino a na posljednjoj večeri je Isus vino pretvorio u svoju krv; ovdje su poslužitelji svjedoci čuda, tamo su učenici i sljedbenici u prvom planu; ovdje je svadba, a Isus sebe naziva Zaručnikom; spominje da nije došao njegov čas, a o muci i umiranju govori kao o svome času; ovdje nitko ništa ne razumije ali se dive, a njegovo Božansko poslanje nije shvaćeno sve do dolaska Duha Svetoga…

Sam događaj je poučan za svakoga od slušatelja. Svatko se može negdje pronaći. Trebaju nam otvorene duhovne oči kako bismo zapazili potrebe ljudi  u nevolji i doskočili im, pomogli ih riješiti ili ublažiti, a ne ih pretresati i drugima o njima govoriti kako bi ih ponizili i omalovažili. Bog je naše i njihovo utočište, njemu se obratiti i radi njega nešto dobro učiniti poput Majke Marije. Isus je slab na majčinu molbu, čini čudo da čovjeka spasi. Radi to tiho bez pompe i fanfara. Pokazuje svoju moć i svoju slabost kad je čovjek u pitanju. Izvlači ga iz nevolje i onda kad drugi za njega zagovaraju. Ipak treba ga netko pozvati, jer i mladenci u ovoj priči su ga pozvali.

Isus svakome od nas, bez riječi, poručuje: “ Idite i činite i vi tako! „

 

s. Katarina Maglica, OP

Najnovije