Propovijed p. Slavka Sliškovića, OP
Svoju propovijed je o. Slavko povezao s Adventom kojega započinjemo, a to je vrijeme
radosnog iščekivanja i spremanja za Božić. „Međutim, ako smo slušali današnje evanđelje,“ –
nastavio je propovjednik, – nekako ne izgleda odveć radosti. Naprotiv, već na prvi pogled više
razloga za brigu nego za veselje. Kaže, bit će bezizlazna tjeskoba, strah i iščekivanje, poljuljat
će se sile nebeske. No ono nas želi potaknuti da ne zaboravimo pravi smisao Došašća, pravi
smisao naše vjere, ono što sami nazivamo tajnom ili otajstvom vjere, ono što svaki put na misi
ispovijedamo govoreći: tvoj slavni dolazak iščekujemo. Ovo nas Evanđelje podsjeća da Božić
nije samo spomen na prošle događaje, nego poticaj da omogućujemo slobodno rađanje Božje
riječi ovom svijetu svaki dan, da svojim životom pospješimo dolazak Kraljevstva Božjega, da
se ne bi ponovno dogodilo kao u Betlehemu da se za svakoga nađe mjesta, ali jedino ne za
Sina Božjega. Da unatoč tome što je proslava Njemu u čast, jedino On ostane nepozvani gost.
Evanđelje nas podsjeća da Advent ne smije ostati samo vanjština, nego da treba biti u našoj
nutrini, u našim srcima. I kao što sve svijetli oko nas i u gradu u kojem živimo, također bi
trebalo svijetliti i u nama. I mi bismo onda trebali također nositi to svjetlo. Upravo to govori
Evanđelje kad poručuje o strahotama i teškoćama kroz koje svijet prolazi i prolazit će, ali mi
smo tu da bismo mu donijeli ohrabrenje, snagu i nadu. Zašto baš mi? Pa zato što mi imamo
Božić, mi vjerujemo i znamo da je Bog ispunio ono svoje dobro obećanje koje je dao po
proroku u Prvom čitanju, da je poslao Onoga koji je izdanak pravedni, koji čini pravo i
pravicu, koji je prošao zemljom čineći dobro. A onda ta spoznaja nam daje snagu da u tami
naviještamo svjetlost, da se u zlu trudimo oko dobra, da u teškoćama budemo svjedoci sreće ii
ljepote, da i mi, jer smo Njegovi, prolazimo zemljom čineći dobro. Advent je vrijeme koje
nam Crkva baš zato daruje, kao prigodu da se toga sjetimo, a Božić, blagdan u kojemu se Bog
rodio kao čovjek, potvrda je da to nije samo iluzija, nego da se tako može živjeti, da se tako,
doista, ostvaruje Kraljevstvo Božje. Sveti Pavao pak nas uči da naša vjera nije okrenuta
prošlosti, nego budućnosti. Pa možemo i mi s njime kazati: što je za mnom, zaboravljam,
ostavljam grijehe, slabost, propuste. Priznajem ih jer znam da će mi Bog oprostiti. Svu svoju
egzistenciju stavljam u perspektivu Kristova dolaska. I sada živim vrijednosti Kraljevstva
Božjega. To je onaj poziv koji kaže da se uspravimo – uspravite glave, to je poticaj da
rastemo i obilujemo u ljubavi jedni za druge, da svoju vjeru učinimo djelotvornom i donosimo
svjetlo, ljepotu, toplinu u ovaj svijet i na taj način da mi budemo Advent, mi budemo navještaj
Kristova dolaska.
Upravo to su naše sestre jubilarke, kroz šest desetljeća činile. One su svjedok Kristova
dolaska. One su živi Advent. Ove godine 60. obljetnicu zavjeta slave: s. Edita, s. Ivica, s.
Marcela, s. Miroslava i s. Pavla. Dug život, u Svetom Pismu znak je Božjeg blagoslova. Ako
promatramo slavlja u ovoj Kongregaciji, onda se može kazati da ona jest od Boga
blagoslovljena.“ – rekao je o. Slišković i potom se obratio posebno jubilarkama, zahvalio im
što su izdržale 60 godina u redovničkom životu, premda nije bilo uvijek lako. Potom im je
izrazio zahvalnost što su se darovale našem Redu i Crkvi za tolike godine. Možda to ne
izgleda previše, ako kažemo da naš Red postoji 800 godina, da Crkva postoji preko 2.000
godina, a u odnosu na vječnost to ne izgleda baš previše. Međutim, ako počnemo zbrajati,
onda vidimo kako je samo kroz ovih šest sestara članica Kongregacije Svetih Anđela čuvara,
darovalo Bogu, Redu i Narodu 300 godina života. To onda nije malo. Kad tako razmišljamo
otkrivamo kako je ova Kongregacija darovala tisuće godina života u službi Bogu i ljudima.
Ima li cijene kojom se to može platiti – tisuće godina života!? To samo može Bog nagraditi, a
mi se sjetiti i zahvaliti. Stoga mi je drago da smo danas ovdje zajedno okupljeni sa ovim
našim sestrama.“ O. Slavko je spomenuo dijamantni jubilej, a znamo da je „dijamant
sinonim za čistoću i čvrstoću, jednako tako je sinonim i vječne ljubavi, čvrste, stabilne i
neraskidive veze, pa se najčešće biraju i za zaručničko prstenje. Nema veze koliki je, ali neka
bude nekakav mali dijamant.“ Usporedio je dijamant sa grafitom jer imaju jednaki kemijski
sastav, a razlika je samo u vezi među atomima. Dok je grafit mekan i ostavlja vidljive tragove
na podlozi, dijamant se smatra najtvrđim na svijetu.
„Naše sestre slavljenice su tijekom dugih šest desetljeća češće bile poput grafita.
Ostavile su vidljivi trag na podlozi ove Kongregacije, našega Reda i cijele Crkve. Često i pod
dobrom im pritiskom izložene toplini, ali i raznim erozijama, postale su čvrste te danas
blistaju pred nama poput dijamanata, kao znak vječne ljubavi, čvrste i neraskidive veze sa
svojim nebeskim Zaručnikom Isusom Kristom, pa makar i bez dijamantnog prstenja, ali s
dijamantnim srcima.“ – zaključio je propovjednik i još jednom izrazio čestitku jubilarkama,
da „blistaju poput dijamanata kao odsjaj Mladoga Sunca s visine čiji rođendan čekamo, a da
poput grafita ostavljate trag koji će nas sve voditi k Bogu. Amen.“
Nakon misnog slavlja, sestre dominikanke su sa svojom rodbinom i prijateljima nastavili
druženje kod zajedničkog stola.
Čestitka vrhovne poglavarice jubilarkama
Za vrijeme zajedničkog druženja, svoju je čestitku jubilarkama uputila vrhovna poglavarica s.
Jakaa Vuco ovim riječima:
Drage sestre, dragi gosti, drage naše svečarice
Puno ljudi se sastaje tamo gdje se događaju velike stvari! Danas smo se sastali jer se slave
dani, godine, životi, ne samo naših svečarica, nego svih nas koji smo vezani za svaku
pojedinu od vas na bilo način. Nitko od nas ne bi danas bio ovdje na slavlju da vas ne voli, da
vas ne poštuje, da ne zahvaljuje i da nije želio doći.
Danas ne možemo, a ni ne trebamo brojiti vaše zasluge i vaša dobra djela. Nismo tu kako bi
hvalile jedna drugu. Naša je zadaća živjeti i svjedočiti radost pripadnosti Bogu, radost poziva
i odabira Božjeg, radost života u dominikanskoj zajednici kojoj je geslo Bogu, Redu i Narodu.
Vi ste svojom ustrajnošću i velikodušnošću obogatile ovaj svijet, našu Domovinu, našu veliku
(Red) i malu (Kongregaciju) dominikansku zajednicu, našu/naše župne zajednice, naše
samostane i kuće, naše obitelji i puno onih za koje ni ne znate da vas prate, cijene, poštuju i
mole za vas.
Ono što želite od Gospodina, neka On probere što je najbolje i to vam udjeli!
Ono što možete neka vam Gospodin pripomogne da još dugo možete!
Za sve ono što vam bude teško neka vam Gospodin pošalje svog anđela iz korova anđeoskih!
Kada vam život donese poteškoće i nemoći, budite i dalje svjetionici koji drugima pokazuju
kuda trebaju „voziti“!
Radujemo se danas i tu radost nosimo u srcu sa svim onim što vi jeste i što nam je Bog po
vama dao i po vama i nas blagoslovio!
Živjele i Bogu slavu davale do kraja u obilju!
(s. Jaka Vuco, vrh. glavarica)
Čestitka članova župnog zbora Prečistog srca Marijina na Škrapama
Milošću Božjom pozvani širom svijeta koračati
Radosnu Vijest pronositi da zavlada spasenje
Modernom je čovjeku danas teško zamislivo kako netko može živjeti unutar zidina
samostana. Provesti tolike godine posvećen molitvi. 60 godina čini se dugo. To je nečiji
životni vijek. Toliko dugo davati Gospodinu svoje vrijeme, svoja jutra i večeri, svoje srce i
svoj um. Stvoritelju svega stvorenja davati sve svoje. Slaviti, blagoslivljati, propovijedati. Bez
prestanka i bez umora, usprkos svemu.
Današnje slavljenice skromno i tiho rade bez prestanka već dugo godina, svaka na svom polju
djelovanja. Gospodin je obilno blagoslovio te godine. Naše najdraže Dominikanke izmolile su
već tolike milosti svojemu Redu, ali i svojemu Narodu. Bez njihove bi prisutnosti naši životi
bili siromašniji. Toliko je radosti, ispunjenosti i sreće došlo s njima u naše sredine. Svojim su
darovima i talentima obogatile generacije.
Od srca smo zahvalni na svim sestrama Dominikankama koje nas svojim molitvama prate i
hrabre. Prepoznatljive su one po svojim bijelim habitima, ali i aktivnim djelovanjima, po
bliskim i iskrenim susretima sa svim skupinama društva, od mladih, starih, bolesnih,
siromašnih pa do usamljenih i izgubljenih. Svima spremno pružaju svoje ruke i odlučno
pozivaju da krenemo s njima zajedno na to jedinstveno životno putovanje svjedočenja žive
vjere. Sam ih je Gospodin pozvao i nama poslao.
Među današnjim slavljenicama je i naša najdraža časna sestra Pavla jedan je od temelja župne
zajednice na splitskim Škrapama. Kroz svoje je djelovanje privukla mnoštvo mladih, ali i
zadržala one starije, u župnim zborovima. Okupila ih je na slavu Bogu, na ponos svojemu
Redu i na služenje Narodu. Mnogi su upravo s njom dobili priliku sudjelovati na velikim
misnim slavljima, vjerskim okupljanjima i hodočašćima, mnogi su se s njom glazbeno
obrazovali, ali baš su svi dobili jedinstvenu priliku svjedočiti životu jedne redovnice, potpuno
predane Gospodinu, koja i danas stoji kao živi primjer vjere svima nama. Dominikanka koja
unatoč svim životnim poteškoćama s osmjehom na licu nadahnjuje i uči nas kako biti
postojani u svojem vjerničkom poslanju. Vidjeti nekoga tko nosi tolike godine s takvom
lakoćom i radošću mora biti primjer i nadahnuće svakome, na izgradnju osobnog odnosa s
Gospodinom. On sasvim sigurno prati njezine korake i olakšava ih. Hvala Mu na tome! Hvala
što ju je doveo baš u našu sredinu, baš u ovo vrijeme, da po njezinu primjeru i mi rastemo u
vjeri, i da još bolje upoznamo dominikanski Red.
Danas pet sestara dominikanki slave po 60 godina redovništva. To je punih 300 godina
iskrene i ustrajne molitve, a koja ima moć preobraziti ljudska srca i duše. Ona ima moć
promijeniti ne samo naše bližnje nego i društvo koje nas okružuje. Zahvalni smo što imamo
baš sestre Dominikanke u našoj blizini koje nam takvu moć molitve i kršćanskog predanja
pokazuju svojim primjerom.
Sestro Edita, sestro Ivica, sestro Marcela, sestro Miroslava i sestro Pavla, čestitamo vam od
srca ovu obljetnicu i dugo nas još pratite na našim životnim putovima! (Jelena Milovac)
