U Katoličkoj se crkvi 7. listopada slavi blagdan Kraljice svete krunice, koju je, nakon pobjede kršćanske flote kod Lepanta, ustanovio papa Pio V. 1571., uvjeren da je Marijinim zagovorom došlo do pobjede. Od tada, još većim žarom, već 455 godina, žubori čitavim svijetom poput potoka, molitva krunice, tiho ili glasno, zajednički ili pojedinačno. Širenju te pobožnosti uvelike su pridonijeli mnogi redovnici i redovnice, posebno dominikanski red, kojega je osnivač, sv. Dominik stavio upravo pod Marijinu zaštitu. Ta jednostavna molitva krunice nije nikada oslabila među pukom, nego već stoljećima udružuje sve više rukû koje, brižljivo i s vjerom prebiru zrnca krunice pozdravljajući i moleći: Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom.
Najradosnije se krunica moli u obiteljskom krugu, ali i pojedinačno, na putu, u crkvi, na odmoru, u zdravlju i bolesti. Pa što je to u krunici tako lijepo i privlačno, da je s takvim pouzdanjem i ljubavlju mole starci, mladi i djeca, učeni i neuki, oni koji imaju mnogo kao i oni koji imaju jedva za život?
Njezina snaga i privlačnost nije u broju izgovorenih “Zdravomarija”, nego u tome što nas ona polako i strpljivo, otajstvo po otajstvo, vodi u zajedništvo s Isusom, do preobrazbe našega srca.
Moleći, naime, krunicu čovjek se dugo zadržava uz Isusa i tako dopušta da mu Isusov život postane mjerilo vlastitoga života. Stoga krunica nije ponavljanje jednoličnih riječi, nego ponavljanje ljubavi i čežnje, biti kao Isus, biti kao Marija.
Mnogi svjedoče da ih krunica ne odvaja od stvarnosti, nego ih osposobljava da se sa stvarnošću života nose mirnije i mudrije. Drugim riječima, krunica ne mijenja teške ili neugodne okolnosti našega života, nego mijenja srce koje se s tim okolnostima susreće. A kada se srce po Isusu promijeni, tada se mogu mijenjati i okolnosti, pa i naš život.
Osim toga, svako otajstvo nosi jednu evanđeosku krepost. Radosna otajstva uče poniznosti i povjerenju. Otajstva svjetla pokazuju Krista kao učitelja i pozivaju na obraćenje. Žalosna otajstva uče nositi križ bez očaja. Slavna otajstva bude nadu da smrt i patnja nemaju posljednju riječ.
Prednost krunice je i u tome što se ona može moliti u crkvi ili u kući, danju ili noću, kad smo radosni ili žalosni, zdravi ili bolesni. Mnogi je prakticiraju moliti u hodu. Dok, naime, molimo krunicu na putu, želimo, zapravo, da Marija prolazi s nama i blagoslivlje sve krajolike, putove, ceste i gradove. Ona bilježi ritam naših koraka, dopušta nam da u rukama držimo svijet podložan trajnim mijenama. Omogućava nam da udahnemo dušu, život i srce tom ranjenom svijetu punom nemira, da blagoslivljamo mjesta kroz koja prolazimo, i ljude koje susrećemo.
Oni koji su za života štovali Mariju, izgovarajući riječi: moli za nas grešnike sada i na času naše smrti, posve opravdano očekuju njezinu blizinu u trenucima prijelaza u vječnost. Jer nikada se nije čulo da je ona ikoga zapustila koji se k njoj u zaštitu utekao, njezinu pomoć zatražio, njezin zagovor zaprosio.
I kao zaključak možemo reći da je krunica razgovor s Majkom koja nas vodi k Sinu. Što više upoznajemo Mariju, to nam je krunica bliža; a što vjernije molimo krunicu, to bolje upoznajemo i Mariju i Isusa. Za mir srca i duše ništa nam bolje i ljepše ne treba.
s. Slavka Sente, OP
