Misna čitanja:
Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Fil 4,12-14.19-20; Mt 22,1-14
Došlo je vrijeme kada su sale restorana rezervirane po dvije godine unaprijed. Ne samo za svadbene prilike, nego i za svaka moguća slavlja. Čovjek današnjice sve slavi na veliko – prvu godinu života djeteta, punoljetnost, krštenja, prve pričesti, krizme. Sve su to lijepe prilike za okupiti se, biti s obitelji i prijateljima, stvoriti vrijedne uspomene koje se pamte.
Ove nedjelje, dvadeset i osme kroz godinu, Crkva pred nas stavlja u svojim čitanjima motiv gozbe, doma, oskudice i obilovanja. U evanđelju Isus priča prispodobu o kralju koji je svome sinu priredio gozbu, a na tu gozbu pozvao je mnoge ljude. Sve je na toj svadbi bilo spremno za slavlje, u čast njegova sina, samo je trebalo – odazvati se. No, da je to uistinu tako lako, ne bi prispodoba imali jedan zaplet. Naime, uzvanici se nisu odazvali, jer jedan je morao na svoju njivu, a drugi za svojom trgovinom. Stoga je Bog odlučio pozvati druge, one koje prvotni uzvanici ne bi očekivali na svadbi, zbog kojih se snebivaju, iako sami ne uđoše i ne odazvaše se. U trenutku kada prvotni uzvanici zaželješe ući, nisu to uspjeli, iako im se na trenutak činilo da su se potajno ušuljali na svadbu, kralj je odmah uočio da nemaju svadbeno ruho, te bijahu izbačeni van, u tamu.
Kralj je Otac nebeski, a sin jest Isus Krist, Sin Božji i onaj koji se utjelovio radi našeg spasenja, koji nas je otkupio svojom mukom i smrću na križu te nam dao polog budućeg života svojim uskrsnućem. Uzvanici smo mi – članovi naše majke Crkve, kršteni u otajstvu Sina kojem se priprema gozba. Mi, koji smo sinovi u Sinu – Isusu Kristu. Oni drugi, koji bijahu pozvani nakon nas, oni su za koje nikad ne bismo rekli da će se obratiti, ući u crkvu, sjediti pokraj nas na svetoj misi, to su oni čiji izgled osuđujemo, povijest mislimo da poznajemo, a srce nam ostaje skriveno. A svadbeno ruho? To je milost sakramenata, života u Isusu Kristu, služenja u ljubavi, vježbanje u krjeposti tamo gdje nas je Bog po svojoj volji posadio, poziv na koji nas je pozvao živjeti.
A pozivnica? Pozivnica na Očevu svadbu za svoga Sina nam se uručuje svaki dan, dokle god živimo, dokle god nam Bog daje da hodamo ovom zemljom. U trenutku kada Bog odluči ”dosta je”, odnosno ispustimo zadnji dah na ovoj zemlji, a nađemo se bez svadbenog ruha – nemojmo misliti da ćemo ući na svadbu. Jer kraj prispodobe vrlo je jasan.
To ne znači da trebamo živjeti u strahu, jer Bog je ljubav. Inače, ne bi nas svaki dan pozivao na svadbu na koju samo treba doći. To hoće reći – On je toliko dobar da nam je sve pripremio, da nam govori: ”Vidi, sve sam ti pripremio, i svoga Sina sam ti dao, da vidiš koliko te ljubimo!”.
Svaki dan uzmimo pozivnicu, budimo s Isusom na svadbi, u njegovoj Crkvi, živimo u punini, čak i kada, poput sv. Pavla, obilujemo i oskudijevamo, čak i kada se bojimo dolinom smrti proći, čak i kada ne vidimo jasno kamo i kako naprijed, kada je križ pretežak, a ljudskog razumijevanja manjka. Tada se sjeti da imaš svoga Oca nebeskog, da imaš svoga Boga koji ti je pripremio gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena i da će on otrti svaku suzu sa tvoga lica u Gospodnjem domu gdje ćeš prebivati kroz dane mnoge.
Stoga u ovom svijetu, nemojmo se izgubiti u svjetovnim proslavama, svojim trgovinama, računicama, financijama, autoglorifikaciji, navikama koje ne vode u vječni život, nego neka sve to prođe uvijek kroz perspektivu našeg odaziva na Božju gozbu, pa ćemo mirne savjesti i životom u milosti, mirno stati pred svog Gospodina, onoga dana kada se budemo gledali oči u oči…
s. Manes Puškarić, OP
