Misna čitanja:
od dana: Ef 1,15-23; Ps 8,2-3a.4-7; Lk 12,8-12
Evanđelist Matej nam danas donosi jednu od onih napetih situacija koje su Isusa pratile u vrijeme njegovog javnog djelovanja i to u predvečerje njegove Muke. Farizeji i Herodovci ga složno nastoje uvući u zamku iz koje se ne bi mogao jednostavno izvući. Bilo im je važno pronaći dovoljno težak krimen koji zaslužuje smrt. Smislili su lukavo pitanje na koje se može, kako su oni bili uvjereni , odgovoriti samo na dva načina , sa DA i NE. Jedan i drugi odgovor bi Isusa doveo u nezavidnu situaciju. Već su na sebe bili ponosni kako su smislili sigurnu zamku, uvjereni da će Isus u nju naivno upasti.
„Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko, jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ Već sam uvod u razgovor daje naslutiti njihovu podlost, jer Isus zna da tako ne misle, a i oni sami ne vjeruju u ono što govore. Njima samo treba dokaz protiv njega, pa im se čini da će ga tim licemjernim obraćanjem pridobiti da s njima raspravlja ne sluteći njihovu namjeru.
Sami nisu vjerovali da nasuprot njih stoji oličenje istine, dobrote, mudrosti, dosljednosti, da stoji osoba koja ih u svemu nadilazi. Isusu je bio potreban samo jedan korak i dijalog je bio završen a da se oni ni snašli nisu. Pokazujući im da ih je prozreo , obraća im se protupitanjem: „Zašto me iskušavate licemjeri? Pokažite mi porezni novac!“ Da su znali njegov odgovor sigurno mu ga ne bi dali. Isus uze novac, okrene ga u ruci i mirno upita: „Čija je ovo slika i natpis?“ Odgovorili su mu jedinim mogućim odgovorom : „Carev!“
Slijedio je odgovor i pouka: „Podajte, dakle caru carevo, a Bogu Božje!“ Dijalog je završen, odgovor su dobili ! Isusova mudrost i odmjerenost jednim smirenim odgovorom pobija dvosmislenost i podlost izazivača. Ponestalo im je argumenata za slijedeće korake jer je ustuknula ljudska domišljatost pred božanskom mudrošću. Odjednom je nastao muk koji ne dopušta prepirke ni prigovora. Danas bismo kazali kako je odjednom nastupila meditativna šutnja, nabijena značenjem i iskonskim pitanjem koje se nametnulo : što to sve pripada Bogu što mu vratiti trebamo? Što od svoga stvorenja očekuje? Pitanja se samo nižu: Kakav je moj odnos prema Bogu, ali i onaj prema čovjeku, mome bližnjemu? Dajem li Bogu mjesto u svome životu koje mu pripada?
I letimičan pogled u Evanđelje uvjerava nas da smo iz ljubavi stvoreni i spašeni , pa ljubavlju uzvratiti trebamo. Sve što posjedujemo: život, talente, mir, radost, i sve popratno, Bogu dugujemo. Kako bismo dali Bogu Božje pomažu nam dvije osnovne zapovijedi koje je Isus naglašavao: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Druga je prvoj slična: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! ( Mt 22, )
Ljubav prema Bogu vodi ljubavi prema bližnjemu. Isus nas je poučio kako ljubiti: kroz opraštanje, milosrđe, dobrohotnost, bez računice i plaće. Prvo mjesto u našem životu uvijek treba Bogu prepustiti, a ostalo popratno slijedi.
Netko kaza da nitko od nas nije otok, da svako biće ovisi o Bogu i o onima koji nas okružuju. Svi smo obitelj Oca Nebeskoga i tako nam je živjeti. Pripadamo Bogu i velikoj ljudskoj obitelji. Otac nam je sve stvoreno predao da brinemo, njegujemo i volimo, uključujući prirodu i društvo. Svima smo nešto „ dužni „ na što nas, kao i Farizeje , Isus opominje: Podajte caru carevo, a Bogu Božje! Careva slika je utisnuta na novčić, a Božja u svako ljudsko biće. Novac s carevim likom pripada državi, društvu u kojem živimo, a sliku Božju u nama je opasno nagrditi. Treba je jednom vratiti Gospodaru života, onakvu kakva nam je darovana, uščuvanu i nenagrđenu grijehom , nezahvalnošću i ljudskom podlošću. Isus nam je primjerom pokazao, riječima potvrdio, a na svakom od nas je izvršavati obaveze prema državi i prema Bogu.
s. Katarina Maglica, OP
