DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU. Misijska nedjelja
ČITANJA:
Iz 53,10-11; Ps 33,4-5.18-20.22; Heb 4,14-16; Mk 10,35-45
Duhovni zakon je u stalnom umiranju sebi kojim se otvaraju novi prostori u mislima, srcu i volji. Čovjek ne raste i ne razvija se samo sukladno fiziološkim i psihološkim datostima te njima pridruženom nedostacima ili prednostima. Znanost o životnim procesima i funkcioniranju niti znanost koja se bavi moždanim procesima i njihovim izražavanjem u ponašanju niti antropologija koja proučava kulturnu i biološku različitost ljudi ne mogu obuhvatiti niti objasniti istinu o kojoj progovara starozavjetni evanđelist Izaija. Zbog patnja duše svoje vidjet će Svjetlost i nasititi se spoznajom Njezinom, kaže prorok Izaija.
Božja milost pruža nam jasnoću, rast i razvoj, osvjetljava život, zahvaća ga i oblikuje, daje smisao patnji koja nas ponekad uzdrma do iznemoglosti, a nekada manje.
Nepoznati autor je s dubokom jednostavnošću napisao: Kad te zaborave ili zanemare, a ti si sretan i nisi uvrijeđen – to je umiranje sebi. Kad ne poštuju tvoj savjet i ismijavaju tvoje mišljenje, a ti to primaš strpljivo, tiho, s puno ljubavi i ne dopuštaš da u tvom srcu raste gorčina – to je umiranje sebi. Kad s ljubavlju i strpljivo podnosiš nered, nepravilnosti, sporost i dosadu… i izdržavaš je kao što je to Isus izdržavao – to je umiranje sebi. Kad ti nikad nije stalo da budeš glavni u razgovoru, da nabrajaš svoja dobra djela, tražiš pohvalu za svoje djelo, i kad zaista želiš biti nepoznat – to je umiranje sebi. Kad si u stanju gledati brata ili sestru kako napreduju i kako su u blagostanju, a možeš se s njima iskreno radovati i ne osjećaš zavist premda si u većoj potrebi od njih – to je umiranje sebi. Kad si zadovoljan bilo kojom hranom, bilo čime što ti se daruje, bilo kojom odjećom, klimom, vremenom ili društvom – to je umiranje sebi. Kad možeš podnijeti ispravke, kad se možeš ponizno pokoriti iznutra kao i izvana, bez ikakve pobune ili ogorčenja u svom srcu – to je umiranje sebi.
Umiranje sebi je oblik služenja i davanja otkupnine za mnoge i za sebe.
Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.
U svojoj kreativnoj vjerničkoj slabosti nalazimo načine da se uvijek zadržimo makar u doticaju s idejom o pobožnom mišljenju, svetoj motivaciji i dobrom djelovanju. Ljudski napori bez smjelog pristupanja prijestolju milosti samo nas iscrpljuju i drže u stanju u kojem je otprilike i kipar u odnosu na svoje djelo kada kip brižno nosi u svojoj mašti ili je eventualno izradio maketu.
Umiranje sebi je ključ svakodnevne vjernosti darivanju i služenju u punoj odgovornosti.
s. Mirjam Peričić, OP
