Trinaesta nedjelja kroz godinu
Trinaesta nedjelja crkvene godine stavlja pred nas dva razmišljanja. Prvo razmišljanje se odnosi na prihvaćanje proroka kao Božjeg čovjeka, a drugo nam upućuje poziv na umiranje grijehu i život za Boga u Kristu Isusu.
Prvo čitanje iz Druge knjige o Kraljevima donosi nam priču o dobrodošlici, riječima i gestama koje nam se danas možda čine dalekima i nedostižnima. Žena kod koje se prorok Elizej zaustavlja kako bi se okrijepio ubrzo shvaća da je on “Božji čovjek” koji ne predstavlja opasnost za njezinu obitelj. On je čovjek kojem se može vjerovati i kojega bez opasnosti može ugostiti. Međutim, ona čini ljubavnu, dirljivu gestu. Ne ograničava se na to da ga povremeno nahrani, već zajedno sa svojim mužem čak priprema sobu za proroka gdje se može odmoriti od napornog putovanja kad god k njima svrati. Za ovu gestu dobrodošlice učinjenu srcem, nesvakidašnju u ono vrijeme, prkoseći sigurnosnim standardima, jamstvima poštenja i poštovanja koji su nam toliko važni, bračni par dobiva najpoželjniju nagradu: dijete. Od proroka nisu tražili ništa u zamjenu za gostoprimstvo, a zadobili su najljepši dar koji su mogli poželjeti: dar života. Ova zgoda nas upućuje na događaj iz života Abrahama i Sare koji, budući da su bili u poodmaklim godinama, nisu više mogli imati djece, ali im Bog daje milost. Ili na događaj iz života Elizabete i Zaharije. I oni u poodmaklim godinama, kada je Elizabeta već bila proglašena nerotkinjom, dobiše neočekivanog sina, predodređenog za velike stvari. Poslanikova dobrodošlica stoga na neki način odgovara dobrodošlici života, shvaćenoj i u materijalnom smislu rođenja djeteta, ali i kao pobjeda nad smrću. Doista, u današnjem evanđeoskom odlomku Isus kaže: Tko vas prima, mene prima, odnosno, onoga koji je njega poslao. A mi dobro znamo da je On pravi Život.
Sveti Pavao pak nam nudi razmišljanje, možda malo teže, o smrti grijehu i životu u Kristu. Krštenje je sakrament koji svima nama donosi prijelaz iz smrti u život. Po krštenju najprije umiremo kao grešnici, ali u isto vrijeme, doživljavajući jedinstvo s Kristom Isusom, uskrsavamo na novi život, slobodni od tereta grijeha i spremni živjeti po Božjoj milosti. I Pavao, dakle, govori o životu, novom životu koji je otvoren prihvaćanju Božje milosti. Ako pogledamo svoj život sa stajališta velike Božje ljubavi prema nama, tada možemo razumjeti i naizgled oštre riječi koje Isus izgovara u evanđelju: Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan; tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije me dostojan; tko ne uzme svoj križ i ne ide za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Riječi koje nam se možda čine prejakima, koje nas mogu živcirati i koje je čak nemoguće provesti. Tko ih uopće može provesti? Samo onaj tko odluči biti “Božji čovjek”, onaj tko odluči da se za njega “isplati” uložiti svoj život. Odlomak iz Evanđelja ne treba shvatiti doslovno kao da Gospodin traži da ne volimo ili se odričemo zemaljske naklonosti prema najdražim ljudima ili čak mrzimo bližnje ili odbijamo njihovu naklonost prema nama. Smisao Isusovih riječi je da nas pozove na još veću ljubav koja mora biti sačuvana za njega i da svaku zemaljsku ljubav treba živjeti u vidu veće ljubavi – Božje. Naravno da moramo voljeti roditelje, djecu, bližnjega, ali s očima okrenutim Bogu, noseći križ na svojim ramenima poput Isusa. Tako ćemo moći iskusiti i „teške ljubavi“, one koje uključuju više odricanja, nego zadovoljstva na ovoj zemlji. Zato Isus ponavlja: Tko ne uzme svoj križ i ne ide za mnom, nije mene dostojan. Čovjek Božji nije oslobođen poteškoća. Naprotiv, on u vjeri samo zna da za nagradu ima vječni život. Međutim, ova nagrada se ne nalazi u dalekoj budućnosti, nego se već može sada naslutiti kroz život življen u vjeri, nadi i ljubavi. Na taj način već danas možemo imati tajanstveni predokus vječnosti.
s. Ana Begić OP
