Peta nedjelja kroz godinu
Mnogo puta čuli smo današnje evanđelje. Slušali o važnosti soli i svjetlosti, o nedostatku istih i posljedicama koje proizlaze iz navedenog. No, mi opet uđemo u svoj svijet. Mi? Da, mi kršćani – katolici. Po krštenju nismo samo postali sinovi Božji, ljubljena djeca. To je predivna stvarnost bez koje nema radosti – spoznaja da smo voljeni od Boga – ništa nije ljepše od toga, i nema veće snage za živjeti od te. No, je li to jedino? Danas možemo i upadamo u zamku samoostvarenja, gdje upravo stoji to – da se baš ”ja” osjećam voljeno i da mogu izliječiti svoje rane, odnose iz prošlosti, da se ostvarim u Bogu. Naravno da je to važno, ali to nije zadnje, jer je to logika ovoga svijeta, suvremene psihološke nauke – biti ja bez drugoga, ili po potrebi uz drugoga. Kršćanstvo i zahtjevnost soli i svjetla govori nam da smo dio nečega odnosno Nekoga a to je Isus Krist kao Glava i Crkva kao Tijelo.
Nismo odgovorni samo za sebe. Odgovorni smo i za one oko sebe. Prije svega odgovorni smo za izgradnju Crkve, čiji smo udovi po krštenju postali. Odgovorni smo biti začin tamo gdje nema okusa, odgovorni smo biti svjetlo tamo gdje je tama. Nismo po krštenju pozvani upaliti svjetlo u našoj sobi i skuhati si dobar ručak kvalitetno začinjen, zatvoriti se u sebe i ostvarivati se. Tako se gubi smisao krštenja, poslanja na koji smo pozvani.
Danas je to često jedna priča, koja je ostala u prošlosti. Ali, evanđelje nije nikad u prošlosti, uvijek je živa riječ Božja. Krštenje nas poziva na puno više, recimo da smo u krštenju dobili tu sol i svjetlost i začinjeni smo jako dobro, osvijetljeni smo jako dobro. Kao grad na gori osvijetljeni. Sol, svjetlo – što god odaberemo, ne možemo biti samo jedno od toga – ili smo sve, i ne možemo biti bez toga – jer onda smo ništa.
Neka nam Bog dade snage da budemo odgovorni u svojoj slobodi i dovoljno otvoreni za Krista, da budemo svjesni kako je on izvor soli i svjetlosti za naš život, ne mi sami, te se tako ne istrošimo i ne ostanemo ležati kada dođe do pada.
s. Manes Puškarić OP
