“… od moje prve mladosti uvijek su me ko tri zviezde pratile: Bog, Red i Narod moj!“ (Miškov)
Hrvatski dominikanac Anđeo Marija Miškov utemeljitelj je hrvatske kongregacije dominikanki. To ne znači da je počeo od nule i osnovao posve novu zajednicu. Dominikanke su bile već prisutne u Splitu (oko 1300.godine) i u Šibeniku (oko 1400. godine). Tijekom vremena i raznih nedaća uslijedilo je propadanje ovih zajednica.
Anđeo Marija Miškov rođen je u Zlarinu 28. studenoga 1848. Na krštenju je dobio ime Ivan Andrija. U rodnom mjestu pohađao je dva razreda početne škole, a treći i četvrti u Šibeniku. Potom pohađa jedan razred privatne gimnazije. Majka mu je postavila pitanje bi li išao u pope. On je odgovorio da ne voli crnu odjeću, a majka je rekla da ima i onih u bijeloj odjeći. Poslala ga je u dominikance. Miškov je svojoj majci postavio spomen ploču zahvale za svoje zvanje.
Miškov se još kao bogoslov susreo s dominikankama u Šibeniku. Vidio je njihovo bijedno stanje i kroz mnoge godine sanjao o „podignuću“ i „uskrsnuću naših sestara“. Za njih je imao plan i zadaću: osposobiti ih za odgoj djevojaka u katoličkom i hrvatskom duhu. Godine su prolazile. Miškov je postao vrsni pučki propovjednik i misionar. Održao je više od 300 pučkih misija. Širio je pobožnost svete krunice, osnivao kruničarske bratovštine, pokrenuo časopis „Gospina krunica“. Godine 1902. postaje redodržavnik – provincijal i dolazi u Korčulu. Tada počinje ostvarivati svoje zamisli o sestrama. Želi ih ujediniti u novu zajednicu i dati im početke na Korčuli. Korčula mu se čini zgodnom jer u njoj nije toliko raširen utjecaj drugih redovničkih zajednica koje nisu hrvatskog podrijetla. Gradi Zavod u kojem će se školovati djevojke. Šalje sestre na školovanje i osposobljava ih za budući apostolat. Kongregacija svetih Anđela čuvara je utemeljena 1905. u Šibeniku, a 2. listopada iste godine svečano proglašena u Korčuli. Početci su vrlo skromni, ali Miškov ima silan zanos i ljubav prema Bogu, Redu i svome narodu. Te tri ljubavi se prožimaju i neodvojive su. Nalazi prijatelje i dobročinitelje koji ga podržavaju idejno i materijalno. Svakako treba spomenuti biskupa Josipa Jurja Strossmayera.
Miškov je u svom nastupu prema ljudima otvoren, srdačan, topao. Zna se približiti malom čovjeku. Zato je bio obljubljeni misionar kojega su po više puta pozivali biskupi u svoje biskupije. Tu ljubav znao je iskazati i sestrama. Za njih se očinski brinuo, no također im je dao da što prije stanu na vlastite noge i preuzmu same brigu za svoju Kongregaciju. Njegovo djelo je raslo i napredovalo. Djevojke su dolazile i broj sestara se povećavao. Dobar glas o sestrama i školi koju su vodile daleko se čuo.
Otac Miškov je nakon završene službe provincijala želio ostati u Korčuli, što mu je i dopušteno. Želio je pratiti i pomagati sestre, živjeti u sjeni velebnog zdanja kojega je podigao. Preminuo je 5. kolovoza 1922., a pokopan 6. kolovoza na groblju sv. Luke. Taj dan je u Korčuli proglašen danom žalosti, jer je Miškov bio počasni građanin Korčule. Uistinu je zadužio Korčulu svojim djelom.
Ove godine spominjemo se 100. obljetnice njegove smrti. Uz vanjsko obilježavanje toga spomena pokušajmo se prisjetiti onog duha i raspoloženja kojim je o. Miškov udahnuo život našoj Kongregaciji, te ga oživimo u ovo naše vrijeme – vazda zahvalne svome Utemeljitelju sestre dominikanke!
s. Blaženka Rudić
-
- dav
