Koliko pitanja postavim sebi i drugima samo tokom jednoga dana! Zašto ovo, zašto ono ? Zašto ne, zašto da? Kako koristi ovo, a kako ono? Gdje si bio i što si radio? Što je rekla ili tko je rekao? Pitanja u našem odrastanju i životu nisu suvišna ako nemaju prizemne konotacije. Ta manje važna pitanja iznjedri naša znatiželja, naše nastojanje da propitujemo život ljudi oko sebe, da ih vrednujemo i pokušamo ući u njihove živote. Treba izbjegavati takva pitanja i takve odgovore.
Prava pitanja je dobro postavljati a još važnije tražiti na njih odgovore. Jasnoća pogleda na život i dobri odnosi s Bogom, sa sobom i s drugima ovise o odgovorima na izrečena i neizrečena pitanja. Tamo gdje pitanja izostaju stvara se neprirodna situacija, zahlađivanje odnosa, oslabljena ili nikakva komunikacija i tiho umiranje zajedništva.
Postoje i ona druga dublja pitanja koja niču u našoj dubini, dotiču našu bit. O odgovorima na njih ovisi naša sadašnjost i budućnost. Današnje Lukino Evanđelje vrvi pitanjima izravnim i neizravnim. I odgovori su tako koncipirani. Nisu izravni već bi trebali provreti iz samog pitanja, nastale situacije, životnog iskustva. Od onoga koji pita, Isus očekuje odgovor, ali ne odgovor izražen riječima već djelom, odgovor koji ima moć promijeniti smjer razmišljanja, stavove i život u cjelini.
„Tko je moj bližnji ?“ pita Zakonoznanac Isusa. Dobro je on znao odgovor, ali pitanje postavlja s nakanom da Isusa iskuša i omalovaži pred svima. Poznavatelj duša, srdaca i nakana ne upada u zamku, ne brza s odgovorom, već ga iznuđa od onoga koji pitanje postavlja. Priča koju im je ispričao, priča o milosrdnom Samarijancu, budi i nova pitanja, ali Gospodin i slušatelji čuju točno onaj odgovor koji je Gospodin želio da svi čuju. Bližnji nije bio ni svećenik ni levit koji su zaobišli izranjenog putnika radi nekih ustaljenih propisa koji opravdavaju njihov postupak ( riječ je o strancu ; subota je i ne smiju se onečistiti, … ). Samarijanac se sažalio nad čovjekom, pružio mu pomoć, smjestio ga u gostinjac, za njega platio, … Zakonoznanac je morao odgovoriti na pitanje “Tko je moj bližnji“ riječima: „Onaj koji mu iskaza milosrđe“: Taj čovjek je bližnji čovjeku u potrebi, taj dotiče srce drugoga i uspijeva mijenjati sebe i onoga kome milosrđe iskazuje.
Samarijanac je neprijatelj Židova, neki nevažan i nepriznat tip u njihovu društvu, ali njegova velikodušnost prema čovjeku u potrebi daje mu novu dimenziju, On je taj Bližnji! Milosrđe i ljubav uvijek idu dalje, idu dublje, potiču na dobro, na velikodušnost, na ljudskost. Ljubav pretočena u djelo čini čuda. To Gospodin od nas traži, to ljudi od nas očekuju.
Najplodniji su odgovori na pitanja koja niču u tišini molitvenih časova i u vrijeme meditacije, jer tu dobivamo rasvjetljenje Duha Božjega, snagu i mudrost kako na probuđena pitanja u praksi odgovoriti. Pitanja tipa: Tko sam ja; Što Bože od mene očekuješ; Što kod sebe trebam mijenjati pa da budem miliji Bogu i korisniji bližnjemu; Kako postupiti u ovoj ili onoj situaciji? … dotiču bit ljudsku, propituju njegovu ljudskost, pokazuju udaljuje li se čovjek od Boga ili postaje sličniji Učitelju Isusu. Božja Riječ utječe na naše obraćenje i na naš život ako je pustimo da u nama zaživi i plodove donosi.
U dubini sebe ćemo čuti poticaj: „Idi, pa i ti čini tako“ !
s. Katarina Maglica OP
