Zakoračili smo u ljeto. Dani su duži, odmorniji smo unatoč vrućini, razgovori su dublji i mirniji za obiteljskim stolom na nekoj terasi negdje na godišnjim odmorima. Nekome je odmor plaža, nekome je odmor šuma. Ljeto nam donosi veću mogućnost za ulaženje u sebe. To je vrijeme i kada uzimamo odmor od onih ”svakodnevnih” drugih, nekako svatko odlazi na jedno vrijeme na neku svoju stranu zemlje, svijeta. I to je dobro, jer i to nam pomaže uvidjeti što je važno.
A važan je mir, mir o kojem Isus govori u evanđelju četrnaeste nedjelje kroz godinu. Mir koji trebamo mi samo donositi drugima, gdje god dođemo i što god činili. Možemo se zanijeti i uljuljati u ono što mislimo da nam donosi radost, a zapravo nam donosi prolaznu sreću, neko prolazno zadovoljstvo. Dani idu brzo i u njima se trudimo učiniti sve najbolje što možemo, i dajemo sve od sebe. Ali dati sve od sebe, je li to zaista smisao? Dati sve od Isusa koji nas hrani u svojoj tišini, u svojoj Riječi. Dati sve od Isusa a to je mir i radost čovjeku do sebe. Dati Isusa, a ne sve od sebe. To je cilj. Taj cilj nam nekako zna promaknuti jer godina nosi svoje i zadatke i probleme. Ono što smo učinili donijeti će nam neko prolazno zadovoljstvo ukoliko nam promakne ono što je važno, a važno je to što su nam imena zapisana na nebesima. Susret s Bogom svaki dan koji svoju krunu nalazi u vječnom životu donosi istinski mir i radost.
Neka ovo ljeto, naš ljetni program bude program mira i radosti, program onoga što je važno. Učinimo nešto dobro za sebe, pa ćemo biti sposobni učiniti i za drugoga. Zavolimo ponovno sebe, osjetimo ponovno ljubav Božju, oprostimo sebi što smo kroz godinu pogriješili ili propustili i oprostimo drugome. Popodnevni počinak neka nam bude na grudima Isusovim, zaklopimo oči i odmarajmo, upijajmo mir i radost, kako bismo drugome mogli reći: ”Mir kući ovoj!”.
s. Manes Puškarić OP
