Život je putovanje i kada ono započne imamo sve što nam je na tom putu potrebno, pitanje je samo kako ćemo time raspolagati.
Svako putovanje stremi određenom cilju, a kako bi se pristiglo na cilj, nužno je ići pravim putem. Pravi put je put koji vodi u život.
Jeremija o tom putu i cilju kaže: Blagoslovljen je čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je stablu zasađenu uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.
Koji je moj cilj i kakvi su moji prioriteti te primarni životni zadaci?
Tijekom poduzimanja ili odustajanja od bilo kakvih pothvata, bitno je znati uzdam li se u čovjeka ili u Gospodina u tome što radim ili namjeravam učiniti, odnosno ne radim i neću.
Putevi kojima koračamo bez Boga, putevi su koji nas vode na stranputicu. U zastranjenjima, zabludama i zamkama koje su neizostavne stanice u životnim lutanjima, uvijek će se naći netko tko će nam velikodušno pružati utjehu po načelima ljudskih blaženstava i površno nas zadovoljiti. Davat će nam za pravo pa zajedno s nama kuditi ‘one tamo neke’ koje smatramo odgovornima za nedaće koje su nas pogodile. Priklanjamo vjeru tlapnjama na koje se u konačnici i nasukamo. I tako, da ni sami ne znamo kako, nađemo se u statusima ‘jao’ o kojima nas Isus poučava.
Utjeha, pružanje osjećaja olakšanja ili slobode od tjeskoba, briga i boli vrijedno je onoliko koliko donosi Boga u naše živote.
Ljubav je putokaz za čovjeka. Opredijeljenost za Ljubav neizbježno sa sobom donosi patnju, bol, žalost, progon, glad. I blaženstvo.
Neovisno o količini i trajanju ljudskih tlapnji i patnji, Gospodin ima prvu i posljednju Riječ u svačijem životu. Jedini smisao svega nalazi se u Bogu, stoga osoba koja zna zašto može se nositi gotovo sa svakim kako.
Bože, rekao si da boraviš u pravednu i iskrenu srcu. Daj da mi budemo takvi te se trajno nastaniš u nama
s. Mirjam Peričić OP
