Buka posvuda, nadglasavanje nezaustavljivo, borba za prva mjesta i prepirke oko toga tko jest a tko nije u pravu. I kroz te zaglušne šumove do mene često dopre Gospodinovo pitanje. „Koga da pošaljem? Tko će nam poći? ( Iz 6, 8 ) Osjećam ga kao vapaj svih onih sa ruba, onih oko mene koji sve imaju a uvijek im nešto nedostaje, osamljenih i gladnih kruha i pravde.
Moj život je dobro isplaniran, smisleno posložen. Navikla na ono što radim, na obaveze koje na mene čekaju, na svoje planove koje uvijek iznova slažem i preslagujem, teško se odlučujem na iskorak, na novinu, na prihvaćanje promjena. A pitanje čeka odgovor, vapaj iščekuje nečiju žrtvu. Upravo o tome ovisi moja spremnost slijediti Gospodina, o odgovoru ovisi moje povjerenje i vjera u Gospodina, tu je moja ljubav prema Bogu i čovjeku na testu. Gospodin računa s mojom spremnošću, s mojom odlučnošću da ga slijedim, da uprtivši svoj križ idem za njim. A meni ugodnije gaziti kroz ustajale navike, življenje ovoga života na moj način, u skladu s mojim planovima i željama. Upravo zato neodlučno i jedva čujno, zapravo beživotno, odgovaram: „Evo me, mene pošalji! Izgovaram to beživotno, hladno, nespremno. Nemam povjerenja u Božje planove sa mnom. Ne zanima me previše što on od mene želi, tražim svoje zadovoljstvo u krhotinama svakodnevice.
Trebala bih znati da ostaje praznina tamo gdje ne odgovorim na njegova očekivanja, nemir u meni i moja tvrdoglava upornost izvršiti svoju volju. Ne znam čitati ni odčitavati Božju prisutnost u svome životu. Nije mi dovoljna ni njegova riječ, ni njegovi postupci prema čovjeku bratu mojemu, ni svi brojni znakovi i poticaji oko mene. Uzalud su tu visoke škole i titule, uzalud ljudske pohvale i pljesak, konačno, uzalud je i sve ono što se radi i u što se ugrađuje snaga i darovi, ako kroz sve to ne prosijava Božje djelovanje i Božja milosrdna ljubav.
Apostoli su promatrali Isusova djela, prepoznali njegovu moć, shvatili da Isus nije samo jedan od njih, jedan običan Izraelac. Privlačila ih je njegova božanska snaga i moć. Govorio je kao nitko od pismoznanaca, postupao je kao ni jedan od njih. Osvajao je svojom ljubavlju, dobrotom, milosrđem. Zato je i zapisano: „Ostaviše sve i pođoše za njim.“
I ja sebe uvjeravam da sam pošla za njim, ali moji putovi su često samo stranputice, moji koraci ne slijede Isusove stope. Njegov put je obojen žrtvom, odricanjem, znojem, krvlju i križem, a ja od svega toga zazirem, bježim. Moje potrebe se razlikuju od njegovih : imati, ne oskudijevati, biti na prvim mjestima a ne na začelju stolova života, sama se opasivati i ići kamo i kako želim.
Isus nas je pozvao da ga slijedimo, odazvali smo se, pa radimo to kako je i On radio, uložimo sebe a ne svoju volju, svoju spremnost i odlučnost da s Kristom ponesemo križ svoj i svoga vremena, svjesni da to uključuje odricanje, velikodušnost, odlučnost, suze, oslanjanje na Boga a ne na sebe i čovjeka do sebe. Zavjeti posluha, siromaštva i čistoće su dobra pomagala na tom putu. Tako će moj odgovor na njegovo pitanje i vapaj jasno i glasno odjekivati mojim djelima: Evo me, Gospodine! Mene pošalji !
s. Katarina Maglica OP