Čitaju se knjige, čitaju se pisma, poruke. Propisi, pravila, nacrti. Putokazi, karte. Znakovi vremena. Datumi i godine. Budućnost. Čitaju se lica, geste, pokreti. Ljudi. Čitaju se riječi.

Ali uglavnom površno, u gomilu sabijene, kao stupovi da se napravi most pa se zaobiđe značenje. (A riječi kao biseri, kao grumen zlata svaka, korijenom stoljećima dugim.)

Čitaju se riječi da se izgovore. (I opet, tuge li, površno.) Pa se uči kako da se kažu. Važne riječi. Riječi lijepe. Pa se propovijeda.

Čitaju se riječi, čitaju spisi, pohranjuju, pospremaju, da bi se reći mogle. Da ispune prazninu.

A prazne ostaju.

A ona jedina potrebna, ona jednom u tami izgovorena, na obzoru poput svjetla sjajna, ona čeka. Da se napravi tišina. Da u šutnji zasja (kad se druge maknu), da sve ispuni i još preteče.

Ona jedina prava.

Ona Riječ.

On.

s. Jana Dražić OP

Preporučamo