Neobičan naslov ovog zapisa rodio se u trenutku, u jednoj konkretnoj situaciji koju nećemo opisivati, ali na osobit način ove riječi opisuju cijelo naše hodočasničko putovanje svetom Dominiku u Bolognu o njegovoj svetkovini koja se ondje slavi po starom kalendaru i običaju 4. kolovoza. “Sad ili nikad”, odlučili smo poći, u društvu Časne Majke s. Jakice, s. Marija Goretti, s. Slavka, iz čijih je usta potekao naslov ovog članka i misao vodilja ovog puta, i moja malenkost na proslavu utemeljitelja Reda propovjednika prema čijem je liku i djelu na poseban način usmjeren pogled članova dominikanske obitelji ove jubilarne 800. godine od njegove smrti.
Hodočašće smo započeli sv. Misom u samostanskoj kapeli bl. Ozane Kotorske, a molili smo zagovor bl. Augustina Kazotića jer je toga dana bio njegov spomendan. Pod budnim okom naših blaženika i čvrstom rukom Časne Majke na volanu krenuli smo prema našem odredištu. Putem su se izmjenjivali molitva, razgovor i “nešto slatko”. Nakon što smo razmatrali svih dvadeset otajstava svetoga Ružarija stigli smo na cilj, netom prije početka večernje molitve u patrijarhalnoj bazilici Oca utemeljitelja. Svečana procesija s relikvijarom glave sv. Dominika, prekrasno pjevanje braće dominikanaca i nekoliko nadahnutih misli mjesnog biskupa Matea kard. Zuppia bili su sasvim prikladan i svečan završetak dana. Na sam dan svetkovine kratko smo posjetili samostan braće dominikanaca: sobicu u kojoj je boravio sv. Dominik, samostansku knjižnicu, klaustar, a zatim smo odlučili da nam je “sad ili nikad” najbolje poći u Firenzu kako bismo vidjeli poznati dominikanski samostan sv. Marka. Glas o tom samostanu pročuo se zahvaljujući vrijednim freskama i oltarnim palama dominikanskog blaženika fr. Angelica, ali i zbog vrijednog i svetog firentinskog biskupa Antonina, nekad priora ovog samostana, i brata Jeronima Savonarole, revnog obnovitelja i velikog pokornika. Kratkim “đirom” oko firentinske katedrale zaključili smo naš posjet talijanskoj Ateni u ranim popodnevnim satima.
Vrhunac dana bila je svečana sv. Misa koju je u Bologni predvodio kardinal Zuppi u zajedništvu s Učiteljem Reda Gerrardom F. Timonerom, biskupima, svećenicima i brojnim članovima dominikanske obitelji. Učitelj Reda je u svojoj propovijedi, između ostalog, rekao dvije misli koje su me osobito dirnule. Prepričao je jednu zgodu u kojoj ga je netko od sudionika jednog seminara nazvao srednjovjekovnim zato što se predstavio kao dominikanac. On je odgovorio da nije srednjovjekovan nego klasičan. Na temelju tog događaja nastavio je razmišljanje tumačeći kako je ono što je klasično vrijedno u svakom vremenu i da se zato ne treba sramiti biti klasičan. Drugu misao Učitelj je “posudio” od jednog brata suradnika koji je rekao da dominikanci nisu braća homiletičari (od riječi homilija) nego braća propovjednici, a propovijedati se može na različite načine kako nam to svjedoči i povijest dominikanskog reda. Treći dan bio je dan posebnih milosti.
Dobrom voljom bolognskih dominikanaca bilo nam je dopušteno slaviti svetu Misu na oltaru u kojem počivaju relikvije sv. Dominika. Bio je to uistinu “sad ili nikad” događaj! U molitvi smo se na poseban način sjetili braće dominikanaca koji su u Zagrebu tog dana polagali i obnavljali zavjete i svih sestara iz Kongregacije. Povjerili smo zagovoru sv. Dominika sve one koji su se preporučili u naše molitve, a molili smo i za obnovu redovničke revnosti u dominikanskim zajednicama. Ohrabreni milosnim susretom s euharistijskim Isusom i blizinom svetog oca Dominika krenuli smo put Venecije kako bismo naše hodočašće zaključili kod sv. Marka. Svi strahovi o kašnjenju na povratku u Zagrebu pali su u vodu jer smo znali da je to prilika “sad ili nikad”. Završavajući ovaj milosni hod u predvečerje blagdana Gospodinova preobraženja u srcu smo nosili Petrove riječi Isusu “dobro nam je ovdje biti”, ali ljubav prema karizmi sv. Dominika zvala nas je da siđemo s gore i nastavimo svoje propovjedničko poslanje u svijetu.
Don Marko Dokoza
