Stari ateist, nevjernik, uputio se poznatom svećeniku s nadom da će mu ovaj riješiti neke probleme. Nije mogao nikako povjerovati da je Isus iz Nazareta doista uskrsnuo. Tražio je da se tvrdnje o uskrsnuću dokažu…
Kad je ušao u župnu kuću gdje je svećenik stanovao, tamo je već netko sjedio i razgovarao. Svećenik ugleda starca kako stoji u hodniku. Odmah, nasmiješivši se, potraži stolicu i ponudi mu da sjedne.
Kad je otpravio sugovornika, svećenik primi staroga gospodina. Saslušavši problem, strpljivo mu je tumačio i nakon duga razgovora, starac je napustio svoj ateizam i povjerovao, poželjevši da se vrati Božjoj riječi, sakramentima i da prihvati pouzdani zagovor Blažene Djevice Marije.
Svećenik zadovoljan, ali pomalo začuđen, upita: “Dugo smo razgovarali, recite mi, što je u svemu bilo presudno te ste prihvatili Isusovo uskrsnuće i Božje postojanje?”
“To što ste mi ponudili stolicu da ne čekam stojeći u hodniku”, odgovori starac.[1]
Sveti Dominik je imao puno uspjeha u propovijedanju, mnoge je vratio na pravi put istine. Nije li i njegovu propovijedanju prethodila jedna ljubazna gesta, vedro lice i topla riječ?
“Često se kaže da je teško živjeti sa svecima. Sudeći prema svjedočanstvima onih koji su ga dobro poznavali, s Dominikom je bilo lako živjeti. Iako je često bio ganut do suza, bilo zbog čudesnih Božjih darova, bilo nevolja brata čovjeka, ipak je uvijek bio radostan. Mogao je biti čovjek discipline, ali ipak je bio prijazan i suosjećajan, potpuno iskren, ali bez suvišnog razmetanja. Budio je u ljudima povjerenje. Znali su da se mogu slobodno i ne slagati s njime, ili se čak s njime našaliti. Očekivao je od svakoga da se daje bez ograničenja, ali je bio svjestan činjenice da se to može ostvariti samo ako ljudi imaju dovoljno prostora da otkriju svoju veličinu i slabosti, kao i posebne darove i milosti koje im je Bog dao”.[2]
Dominik: čisto srce – radosno lice
Svjedoci govore da je Dominika bilo ugodno sresti, da je on ostavljao dojam zavodljive privlačnosti, uvijek dobro raspoložen i pristupačan. Bio je ljubazan prema svima. Kao miroljubiv čovjek Dominik je usvojio preporuku Apostola: “Riječ neka vam je uvijek ljubazna, solju začinjena: znajte svakomu odgovoriti kako treba.” (Kol 4,6)
Vedra uravnoteženost njegove nutrine očitovala se po izrazima dobrote i veselosti lica, jer radost srca čini lice radosnim. Brat Ventura naglašava: Dominik je bio svima otvoren i pristupačan. Odbijao je od sebe da se drži nekom važnom ličnošću, još manje svecem. To je svima ulijevalo osjećaj da ih ljubi. Nikada nisam vidio Dominika srdita ili nevesela i neraspoložena, ni nakon napornih putovanja, niti u vatri kakve strasti. Uvijek sam ga vidio radosna i strpljiva u protivštinama. Ovo vladanje sobom nikada nije izgledalo usiljeno ili kao napor volje. Bio je široka duha. Uvijek je bio zadovoljan sa svime: ako bi ga dobro ili slabo poslužili za stolom, ako bi ga dobro ili loše primili, bolestan ili zdrav – uvijek je bio nasmijan i veseo. Dominikovi sinovi ističu kako nikada nije izgovorio beskorisnu riječ, ogovarao, ulizivao se ili rekao neku zlu riječ. Nikom se nije obraćao uvredljivim tonom, rekao nešto isprazno i beskorisno, što je prava rijetkost u ljudskim odnosima.
Jedan od ključeva za bolje razumijevanje Dominikova ponašanja je u tome da je malo govorio, kako kaže sv. Jakov “obuzdavao je svoj jezik”.
Blaženi Jordan Saski opisuje ovako Dominika: “Isticao se takvom čestitošću života da je bio nošen takvom silinom božanskog žara, te se nedvojbeno pokazao kao časna posuda (usp. Rim 9,21) i oruđe milosti, posuda optočena raznovrsnim dragim kamenjem (Sir 50,9). Krasila ga je veoma čvrsta uravnoteženost, osim ako je bio potresen sućuti i milosrđem.”[3]
“Gdje god se nalazio, bilo na putu s pratiteljima, bilo u kući s domaćinom i ostalim članovima obitelji, ili među velikašima, knezovima i crkvenim dostojanstvenicima, uvijek su mu dolazile riječi koje su izgrađivale, te je u obilju navodio primjere što su privlačile duše slušatelja da više ljube Krista a manje cijene svijet. Svagdje se riječju i djelom iskazivao kao evanđeoski muž. Danju nitko nije bio društveniji s braćom ili pratiteljima, nitko ugodniji.”[4]
Dominik: sućutno srce – dar suza
“U noćnim satima nitko nije bio od njega uporniji u bdjenjima i raznovrsnim prošnjama. Večer mu je donosila suze, a jutro klicanje (usp. Ps 30,6). Dan je darivao bližnjima, a noć Bogu, svjestan da Gospodin danju svoju naklonost dijeli, a noću se pjesmom Boga slavi (usp. Ps 42,9). Plakao je mnogo i često. Suze su mu bile kruh njegov danju i noću (usp. Ps 42,4).
Danju osobito onda kad je, često i svakodnevno, slavio sv. misu, a noću kad se, više od svih, neumorno predavao bdjenjima.”[5]
Dok je propovijedao, Dominik je nalazio tako dirljive riječi da je i sam bio ganut do suza. Kada se obraćao braći, ali i ostalima, sam je često plakao propovijedajući i navodio slušatelje na plač. Dominikova vatrena ljubav navodila ga je na tihi, ali i glasan plač. Plakao je slaveći misu, jecao je u svojim razmatranjima, osobito noću; izlijevao je tako puninu svoga srca pred Gospodinom. Ne treba se čuditi što je cijela njegova osoba bila obasjana svjetlom koje je svojstveno ljudima molitve, te su drugi u njemu vidjeli čovjeka potpuno predana Bogu.
Sve ovo govori da Dominik nije mario za sebe, nego se sav davao za potrebe bližnjih i suosjećao s njihovim bolima, a isto tako se radovao i njihovoj sreći. Imao je srca za potrebite, a to su bili siromašni u Palenciji, krivovjerci na jugu Francuske, fratri zahvaćeni svakojakim nevoljama… Dominikov osjećaj milosrđa i sućuti nije bio samo trenutačan, nego je on konkretno djelovao da pomogne ljudima: prodavao je svoje knjige, razgovarao s ljudima do kasno u noć, nudio sebe u zamjenu za zarobljenike, plakao i vapio za grešnike. Dominik se žarko zauzimao za druge u molitvi i konkretnim djelima jer je imao pred očima onaj konačni cilj: vječnu sreću i spas ljudskih duša.
Suosjećao je s bližnjima i njihovo je spasenje žarko želio. Dominik je slao braću propovijedati, moleći ih i opominjući da se brinu za spas duša. Vapijući je govorio: “Gospodine, smiluj se svome narodu. Što će biti od grešnika?”
Često se od nas ne očekuju velika djela, nego velika ljubav, a ona se izražava običnim, malim gestama: vedro lice, ljubazna riječ, šutnja puna razumijevanja i suosjećanja. Ljudi bi htjeli u nama osjetiti blizinu Božju, naslutiti nadu koju ovaj svijet ne nudi. Dominik je mogao biti radostan jer je crpio na pravom izvoru. Njegov ljudski lik je tako sjajio jer je živio u dubokoj povezanosti s Bogom. Ovaj mali mozaik Dominikova lika složen od njegovih najbližih koji su to doživjeli, neka nam bude ogledalo za naše ophođenje i djelovanje.
[1] Bruno Ferrero, Ima li koga gore? str. 60-61
[2] S. Tugwel, Sveti Dominik i red propovjednika, Zagreb 2004, str.44
[3] Jordan Saski, Počeci Reda propovjednika, Zagreb 2000., br.103
[4] Isto, br.104
[5] Isto, br.105
s. Blaženka Rudić OP
