Možda ste ponekad doživjeli da ste morali u rukama odnosno košari ili vrećici nositi nešto vrlo sitno recimo rižu. Je li vam se ikada dogodilo da vam se riža rasula po podu ili pločicama?! Skoro nemoguće je bilo sve opet sabrati jer bi se zrnca rasula po cijeloj prostoriji. Zakoni su to koji su nepromjenjivi. Ne može sve padati prema samo jednoj određenoj točki.
Isto se događa i s drugim stvarnostima u prirodi. Isus koristi sličnu prispodobu kako bi nam približio stvarnost i istinitost Riječi Božje. Tu se događa da mi, dok čitamo ovonedjeljno evanđelje, promatramo sami sebe u samo jednoj kategoriji onog zrna koje je palo na neko određeno tlo, i svoj život stavljamo samo u taj, jedan, određeni kontekst. Život je ipak puno više od toga. Nikada ravna crta koja je nepopravljiva odnosno nepopustljiva. Svaki dan proživljavamo situacije i događaje u kojima nas Božja milost želi oblikovati kako bismo rasli u svetosti i bili u Božjoj prisutnosti što zrelije i kvalitetnije. No, događa se da ta Božja Riječ odnosno milost ponekad naiđe na put na kojem svakakve ptice ogovaranja, oslanjanja samo na neku ljudsku riječ, nepotrebnog komentiranja i osuđivanja pozobu tu Riječ. Dogodi se i da u određenim situacijama svakodnevice Riječ padne na tvrdo i kamenito tlo gdje jednostavno ne može rasti zbog tvrdoće srca i zatvorenosti u neke svoje uskogrudne okvire i osude. Dogodi se pak i da Riječ padne u trnje koje je izraslo u čovjekovoj duši odnosno srcu i uguši se zbog silne buke zabrinutosti i očajavanja, tjeskobe. Ali u našem životu postoje i te divne i radosne situacije u kojima Riječ nađe plodno tlo te donosi obilne plodove koji su onda jasno vidljivo konkretizirani u riječima i djelima koje izgovaramo i činimo u skrovitosti i javnosti.
Sigurno smo svi doživjeli ovakve stvarnosti u životu jer da nismo, bismo li se uopće mogli zvati ljudima? U duhovnom životu vrlo je važno biti realan. Toliko realan da je potrebno shvatiti kako se kršćanski život gasi bez svakodnevnog upijanja i konkretnog življenja Riječi Božje. Iziđe sijač sijati, i izlazi, i izlazit će. Uvijek, bezuvjetno. Bez obzira na kakvo tlo naišao. Ali, na nama je da tlo pripremamo, da bude plodno, jer Bog ne želi narušavati našu slobodu. Ako nije narušio slobodu zrnaca riže koji padaju svatko na svoju stranu, zar bi to učinio i čovjeku – kruni svega stvaranja?
s. Manes Puškarić OP
