Nije lako iseljen biti. Izvan. Daleko. Bez. Bez domovine. Od drugog daleko. Od Drugog. Izvan sebe. Pa tražiti dom. Svojim rukama graditi. I sve dalje odlaziti.
Jer dogodi se nekad da se mora otići. U novo, nepoznato. Udaljeno. Bez korijena rasti. Pa mijenama i vjetru glavu prigibati. Samo da se preživi. Pa u neke tuđe ruke svoje staviti, da se natrag vrati. A onda negdje putem zastati. Jer, izgubismo se i više nego što bijasmo izgubljeni. Na pijesku graditi. A Graditelja zaboraviti. Dok bujice ne navale. Pa pokraj ruševine možda progledati. Ako On kuće ne gradi…
Jer dogodi se da oni koji bijahu prijatelji čekaju pad. Da u svoju korist nešto steknu (tako misle). Da ponize, da sebe uzvise (jer ne znaju, jer ne vide). Jer dogodi se da se gledajući druge zaboravi. Kamo, kako i zašto se ide.
A On bdije, nad svakim korakom. Po velikoj dobroti svojoj. Čuje. Čuje.
Nije lako iseljen biti. Od drugog daleko. Izvan sebe. Ne bojati se ljudi. Odabrati.
Odabrati. Pa se vratiti. U. Sa. Blizu. Priznati se Njegovim. Pa imati dom. Imati dom.
s. Jana Dražić OP
