Proslavili smo sva velika otajstva naše vjere: rođenje Kristovo, njegovu muku, smrt i uskrsnuće, uzašašće Ocu, silazak Duha Svetoga. Sve ta otajstva okrunila je svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove u kojoj je sažeto sve prošlo, sadašnje i buduće. Euharistija ostaje središte i vrhunac života Crkve. Ona je spomen slavlje vazmenog otajstva koje se dogodilo u povijesti spasenja. Ona je susret s uskrslim i živim Kristom u sadašnjem trenutku. Ona je predokus buduće nebeske gozbe. Koja su obilježja naših dubokih susreta na zemlji? Gledanje lica, susret i blagovanje. To nam barem malo približava stvarnost budućeg života nakon smrti.
I sada nastupa vrijeme kroz godinu. Vrijeme opredjeljenja i prihvaćanja Kristova dara koji nam daruje kroz sva proslavljena otajstva i osobito u euharistiji. Nakon Kristova dolaska nastupila su posljednja vremena. U njemu je dovršena Božja objava i ponuđeno spasenje svima bez razlike. Sv. Pavao kaže da je Bog prema svim ljudima pokazao svoju ljubav tako što je Krist umro za nas bezbožnike.
U današnjem evanđelju slušamo o žetvi u kojoj nedostaje radnika i o poslanju apostola. Isus je izrekao ovu tvrdnju nakon što je ugledao izmučeno mnoštvo koje je sličilo na stado bez pastira. Zato izabire i šalje dvanaestoricu apostola. To su konkretni ljudi, s imenom i prezimenom, sa svojom životnom poviješću. Isus im daje vlast za propovijedanje, za liječenje i izgon zlih duhova. Šalje ih najprije izgubljenim ovcama doma Izraelova. Nakon Duhova oni će poći po svem svijetu.
Starozavjetno čitanje govori o izboru jednog naroda za sveti i svećenički narod. Danas je cijela Crkva sveti svećenički narod. Nju čine ljudi s imenom i prezimenom, sa svojom životnom poviješću. Svatko je poslan, svatko je važan i svatko ostavlja svoj trag u svijetu. Pred svakog pozvanog se najprije stavlja izbor i opredjeljenje za Isusa Krista. Zatim, nakon odluke za Krista on ide izgubljenima i izmučenima navijestiti kraljevstvo Božje. Treba reći da je sama Crkva isto tako jedna velika žetva u kojoj nedostaje radnika. To je ona potreba za evangelizacijom i obraćenjem u vlastitim redovima.
Žetva je slika suda, odluke i opredjeljenja Ona se događa svakodnevno. Ljudi prilaze Kristu ili od njega odlaze. Ne samo u trenutku smrti, nego u svakodnevnom životu. Treba priznati da današnji čovjek ne voli pastire i ne želi biti vođen. Napast Edena je tako jaka. Ali na jednom mjestu u svom Govoru o pastirima veli sv. Augustin da pastir ne smije odustati iako ovca želi odlutati i propasti.
Pred svakoga od nas koji pripadamo svetom i svećeničkom narodu Crkve stavlja se današnji Isusov poziv. Istina, mi uvijek razmišljamo da se to odnosi posebno na svećenike i duhovni poziv. Važno je i za to moliti, ali ne skidati sa sebe odgovornost za žetvu koja čeka.
s. Blaženka Rudić
