Na nedjelju Dobrog Pastira, voditelj duhovnih vježbi govorio je o dvije teme. O Dobrom Pastiru i o našim ranama. Upitao nas je čujemo li glas Pastira za kojim smo pošle? Kada smo u tami, u dubokom bunaru koji je zatrpan blatom, čujemo li kako nas On doziva? Druga tema toga dana bile su naše rane. One nisu nešto čega se trebamo bojati, čega se trebamo stidjeti, i Isus ih je imao. Da nemamo rane, naš život ne bi bio potpun, ne bismo bili ono što jesmo, onakve kakve nas Bog želi. Njih trebamo predati Isusu, i tada će one biti plodonosne, tada će se iz njih roditi nešto novo, nešto dobro, kao što se to dogodilo i s Njegovim ranama.
Poslije podne smo se skupa sa sestrama iz Šibenika uputile na Visovac kod braće franjevaca. Na predivnom otoku usred rijeke, mogle smo osjetiti duboki mir koji se može osjetiti samo na takvom mjestu. Tišinu prirode zamijenio je zvuk molitve krunice i pjesme iz crkve Majke od Milosti u kojoj su nam se pridružila i 3 novaka i dvojica starijih franjevaca. Fratri su nam pokazali svoj mali otok i govorili o burnoj povijesti i zanimljivostima vezanim uz taj samostan. Na kraju smo imali priliku probati i visovačku rakiju koju sami prave.
s. Marta Turi
Peti dan duhovnih vježbi započeli smo predavanjem o ženi, o važnosti, svetosti i posebnosti žene. Pater je to predavanje temeljio na knjizi o Juditi. Judita, snažna, bogobojazna žena koja je vrlo rano postala udovicom i nakon što joj je muž umro odlučila je ostati njemu vjerna i obučena u kostrijet i posteći posvetila je svoj život molitvi. Dok prvih šest poglavlja govori o svijetu bez žene gdje se samo muškarci igraju ratovanja u sedmom poglavlju nam dolazi jedna mudra udovica koja poziva na red gradske starješine i koja odlučuje uzeti stvari u svoje, tj. Božje ruke. Pater nam je govorio o ljepoti takve žene koja u današnjem svijetu i mentalitetu nema vrijednosti. Dok se sve vrti oko materijalnog i oko kulta tijela i gdje se ljepota gleda samo kao neki objekt preko kojeg se može postići sreća, karijera i ugled u društvu, tu se suprotstavlja Judita čija ljepota isijava iz njene čiste duše kroz njeno lice. Nije važno kako tijelo izgleda, koje mane ili nedostatke mislimo da imamo, zato što iz njega ne proizlazi prava ljepota i privlačnost nego iz lica, iz očiju, iz bora, iz osmjeha i iz lica koje nije sakriveno fasadom šminke. Pater nam je ovim predavanjima pokušao podići svijest o nama samima, o našoj snazi koju mi kao žene imamo, o našoj ljepoti i o samopouzdanju koje mi kao žene trebamo imati. Na misi je propovijedao o dobrome pastiru i ima jedna slika koju je rekao a koja me je baš pogodila. To je slika o Isusu kao pastiru koji kada vidi da je pašnjak, da je trava presušila, on ne seli svoje ovce na drugi pašnjak nego ranjava sebe, prolijeva svoju krv i njome škropi i zaljeva tu suhu zemlju i travu kako bi se natopila tom tekućinom tom živom vodom kako bi njegove ovce imale hrane u izobilju. On žrtvuje sebe, svoj život za život svojih ovaca. Moćna slika. Nakon popodnevnog predavanja imali smo klanjanje pred presvetim koje je isto predvodio pater uz pomoć svoje gitare i lijepih pjesama s kojima inače započinjemo i završavamo svako naše predavanje. Dan smo završile šetnjom u okolici i s krunicom u ruci.
s. Irena Lušo
