U teškim trenutcima povijesti izraelskog naroda uvijek je Bog slao proroke, najprije kako bi opomenuli narod, a kasnije kako bi ga ohrabrili u dobru i nadi… Čini mi se da je nama poslao papu Franju da nam kaže istinu koja nas boli, koja nam tjera suze na oči, ali i koja nas hrabri, jer probuditi će se Isus…
Nemam boljih, ljepših, jačih riječi koje bih vam uputila od riječi koje nam je papa rekao, zato vas sve molim da te riječi češće pročitate, da nam budu utjeha i snaga u svakoj teškoj situaciji, sa onom spoznajom i vjerom da će nad zlom i smrću vladati dobrota, ljubav i život Uskrslog Krista koji nam se nekako sakrio…, ali on je nada naša! 1 Tim 1,1
Često upotrebljavana usporedba zadnjih dana je isti brod u kojem se nalazimo, htjeli mi to ili ne. Ovaj brod, ovaj život, ovaj svijet, ove opasnosti koje vrebaju oko nas zatvaraju nas za druženja, za zabave, za neodgovornost u odnosu na druge, za neosjetljivost za tuđu bol, za gledanje drugoga isključivo iz svoje pozicije, i poziva nas na promjenu! Poziva nas na pogled unutar sebe, na vrednovanje vrijednosti, na brigu za drugoga, na empatiju prema bolesnima, ranjenima, na stavljanje drugoga ispred sebe, na ispunjavanje druge zapovijedi ljubavi u kojoj Krist kaže da ljubimo bližnjega kao samog sebe.
Kako i na koji način mi u našim zajednicama živimo vrijeme korone, vrijeme potresa, vrijeme izolacija, vrijeme zatvorenosti… Može netko reći da smo mi i inače u izolaciji: većina sestara je rijetko na putovanju, rijetko ide u kupovinu, rijetko se susreće s drugima. Imamo svoje kapele, svećenike koji nam dolaze za sv. Mise, imamo one koji se brinu o prehrani, one koje brinu o odjeći, o nabavi, o svemu potrebnom…
Gledamo i slušamo o stanju u svijetu, ne znam je li ga možemo usporediti i doživjeti na jednak način… Ne nedostaje nam novca, imamo krov nad glavom, imamo (većina) mise u kućama, ne oskudijevamo u hrani ni odijelu, ne brine nas strah turističkih djelatnika, ne zabrinjava nas problematika gospodarstvenika, ni onih koji moraju pronaći rješenja za ove izvanredne situacije… A gledano iz redovničke perspektive, je li mi radimo svoj posao, je li se narod Božji može pouzdati u naše molitve, je li ovo vrijeme i problemi izazvalo u nama potrebu da se na ikakav način uključimo u muku svijeta? Kako ja „plačem sa zaplakanima“, kako tješim ucviljene, kako odgovaram na pitanje patnje svijeta sada, danas, konkretno! Je li to moja briga uopće? Treba li to biti moja briga? Što ja tu mogu?
Nije li nam Krist primjer i uzor? Nije li nam on pokazao i rekao što trebamo činiti i kako postupati! Kako nemate vjere? Gdje je naša vjera i uzdanje osim u njemu! Imamo li vjere?
Gospodine, pomozi nam pronaći radost i potvrdu u tvojim riječima. Daj da te prepoznamo i u teškim vremenima i danima kada se drugi pitaju gdje si sada kad nam je teško. U boli u kojoj mi govorimo: Oče naš, zašto si nas ostavio; obraduj nas darom utjehe i uskrsnuća koje se nazire, ali mi ga, kao Toma, ne vidimo! Daj nam radost svoga lica i vatru Duha Svetoga kako bi mogli biti tvoja braća i sestre ujedinjeni po patnjama do vječne radosti tvoje blizine i zajedništva u ljubavi!
s. Jaka Vuco
