• DUHOVNOST

Prvog dana u tjednu

Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova: Dj 10, 34a.37-43; Ps 118, 1-2.16ab-17.22-23; Kol 3, 1-4 (ili: 1Kor 5, 6b-8); Iv 20, 1-9

”Narav ne čini ništa uzalud” (Aristel, O duši, III, 12, 434a).

Ništa nije slučajno, sve je u vezi s nečim i za nešto bitno. Sve je plod nečega i sve je s nekim razlogom; priroda, narav ne čini ništa uzalzud (Aristotel, O duši, III, 12, 434a). Ove, 2020. godine, za meditaciju prve nedjelje u godini odlučila sam se za razvijanje teme o novom početku i onome što bismo si svi trebali istinski poželjeti: svet, sretan život. Prošla su četiri mjeseca u kojima se svijet u potpunosti izmijenio i čini se kako smo daleko od ostvarenja sretnoga života. Postali smo dionici neočekivanih događaja, jedinstvenog povijesnog trenutka. COVID-19, potresi, epidemiološke mjere, zbrajanje bolesnih i preminulih, zaustavljanje putovanja, nastave, gospodarstvenih aktivnosti, vjerskih događanja i socijalna distanca. Više nitko se ne pita kako mu stoji maska na licu i tko je do jučer i mislio da ga se ovo sve ne tiče, već je danas promijenio mišljenje jer pandemija se širi i virusu ne pita tko je tko. Vijesti više ne gledamo, slušamo naputke Stožera za nacionalnu sigurnost i liječnika, odluke političara i poglavara Crkve jer sami smo postali vijest. Štoviše, sve se ovo događa uoči najvećeg kršćanskog blagdana, proslave temelja vjere, a mi više ne idemo na obrede Velikoga tjedna, ne gledamo izdaleka kako je Krist nekoć nosio križ, kako je bio raspet i pokopan. Tako nam je teško shvatiti i prihvatit da smo uvučeni u Veliki tjedan, da smo postali njegovi dionici, kao Šimuni Cirenci, Veronike, možda satnik ili rugalice, htjeli ili ne mi hodamo s Kristom prema tami praznoga groba.

Teško nam je to shvatiti i prihvatiti, ali to je to, riječi iz redaka pred evanđelje na Cvijetnicu žele se ostvariti i u našim životima; Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu i iako je mogao drugačije, on, pravi Bog i čovjek, ponizi sam sebe i postade poslušan do smrti. No baš zbog toga Bog ga uzvisi (Fil 2, 8-9). Neki još nisu shvatili da nema kolektivne vjere, da vjera nije u obredima i ritualima, već su oni znak vjere, pa da su nam i oduzeti, ipak vjera nam ostaje. Neki još nisu prihvatili ni mjere Stožera ni odredbe poglavara Crkve, opiru se jer žele da stvari ostanu po starom, no to ne može biti tako jer bez oplijene bića do njegove biti, bez smrti lažnim nadama i sigurnostima, nema istinskoga života, nema uskrsnuća. Stoga i sve jasnije odjekuju riječi pape Franje s praznih ulica Rima i iz utihnule bazilike svetoga Petra: ovo je vrijeme oluje, vrijeme razlučivanja bitnog od nebitnog. Bog ne šuti, treba se dati i znati oplijeniti s Kristom, ponijeti svoj križ i neobičnost situacije, treba umrijeti sebi i svojim navikama, svojim običajima i prošlim iskustvima, to je najteže. To su događaji Velikoga tjedna u životu svakog od nas jer nema kolektivne vjere, to je ulazak u tamu i osjećaj praznine, naša Velika sveta subota. No, tek u tišini, tamo iza onoga ”ništa” s kojim se prvog dana u tjednu suočila sveta Marija Magdalena (Iv 20, 1) nazire se uskrsna zora.

Nismo se ovome nadali, kao što se nitko ne nada trenutku vlastita umiranja. Nismo misli da nas se tiče, mislili smo da će zahtjevi za oplijenom bića mimoići samo nas. Štoviše, misli smo da smo hrabri i vjerni. No sada kada kročimo putem Golgote vidimo da u nama i nije sve tako jasno i da je teško skinuti ljušture lažnih sigurnosti i neplemenitih nadanja, pusti prošlosti ono što nije bitno. Ali ništa nije bez razloga, pa ni ova oluja, jer spoznajemo tko smo. Ovo nije vrijeme straha i strave, ovo je vrijeme za svetost, za rast u istinskoj vjeri i radosno iščekivanje uskrsnoga jutra. Samo onaj tko se dao oplijeniti, tko je proživio dane Velikoga tjedna, čije se biće uspelo na Golgotu i suočilo se s tišinom i tamom praznoga groba može postati glasnikom radosne vijesti. Poput Marije Magdalene, prve glasnice evanđelja i nas je nakon svih oproštenih grijeha, radosti života i primljenih milosti, zatekla neobičnost situacije i suze nad Božjom tišinom i prazninom Kristova groba, ali upravo to jest mjesto gdje se poput Feniksa iz oplijene bića rađa naša vjera. Iza svih gubitaka, iza udaljenosti i praznine dolazi vrijeme radosnih susreta i rađanja novoga života. Da, ovo vrijeme nije bez razloga, ovo je čas našega pohođenja (Lk 19, 37), vrijeme za odvajanje bitnog od nebitnog, vrijeme oplijene, ali i vrijeme za svetost, vrijeme rađanja vjere jer iza svega, iza križa, pandemije, potresa i svega što je bilo neobično, prvog dana u tjednu, u zori uskrsnoga jutra, svet, sretan život nas čeka.

s. Ivana Pavla Novina, OP

Najnovije