ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
Misna čitanja:
Zah 9,9-10; Ps 145,1-2.8-11.13c-14; Rim 8,9.11-13; Mt 11,25-30
Ponekad tekstovi Evanđelja i Isusove riječi zvuče poput recepta vrsnih kuharica u kojima se puno toga na prvu u receptu čini sve jasno. No, kad se više puta čita tekst onda se dobiva dojam kako su neke rečenice kontradiktorne, a kod drugih se podrazumijeva smisao i značenje što se donosi u sadržaju rečenice, ali koje i nisu tako jasne i u kojima nije sve rečeno, iako se na prvo tako čini.
Zašto Isus govori kako slavi Oca jer je sve to objavio malenima? Na koga misli? Svoje učenike ili nekoga drugog? Jesu li u pitanju priprosti i neuki ljudi koji tako i tako ništa ne razumiju? Pa su možda naivni i lakovjerni ljudi koji vjeruju svakome i svima? Razlog ipak postoji u nečemu drugome. Svaki Božji dar ima svoje prednosti, ali i težinu. Poznato je, kako ljudi koji su učeni i mudri sve važu, žele razumom dokučiti, istražiti, objasniti i provjeriti. Sve treba imati smisao, početak, sredinu i kraj. No, s vjerom kao i s Isusovim naukom nije tako. Zato Sin slavi Oca zbog objave malenima – jednostavnima ljudima i njihovima srcima koji jednostavno i čisto vjeruju. Oni znaju da vjera u Krista traži povjerenje i predanje bez trunke zadržavanja. Takvi vjernici su ljudi koji odbacuju jaram SVIJETA – koji čovjeka želi ISKORISTITI, UJARMITI, OPTERETITI, ISTROŠITI SNAGU na ono što čovjeka i njegovu dušu, duh i tijelo ne može ispuniti – SLAVA I SJAJ SVIJETA, BOGATSTVO, PRESTIŽ, USPJEH I MOĆ. Granice svijeta prostiru se samo do zemaljskog i zemljanog,, volji koja čovjeka želi podčiniti sebi, a čije se djelovanje sastoji u tome da čovjeka uvjeri kako je njegovo konačno odredište u ostvarenju u ovom svijetu, čija se OBMANA sastoji u tome da čovjeka uvjeri kako više ništa drugo ne postoji izvan zemaljskoga i kao da ništa drugo to ne nadvisuje i nadmašuje! Zato Isus moli Oca u svojoj velikosvećeničkoj molitvi za „one koji žive u svijetu, ali nisu od ovoga svijeta da ih Otac sačuva od zloga (Iv 17, 15) – onoga koji zavodi kršćane da padnu u grijeh, onoga koji svaku napast prikazuje kao nešto poželjno i zamamno , koji nudi sjaj i slavu ovoga svijeta. Ali, kad čovjek na to pristane vodi u propast, a ne uzdignuće i koji na kraju krajeva UJARMLJUJE čovjeka u ropstvo grijeha. Međutim, Isus nudi nešto drugo – on poziva na slobodu i odmor – ako prihvatimo njegov jaram na sebe. Isprva se čini kao da jedan jaram zamjenjujemo drugim i drugačijim. Ali, kada Isus poziva da uzmemo njegov jaram na sebe – to znači da Isus želi dijeliti teret kako bi se lakše mogao nositi. Drugo – on je Onaj koji je uzeo najveći mogući jaram – grijehe čitavoga čovječanstva.
Isus sam govori kako „nije došao da mu ljudi služe, nego da on služi ljudima i da dadne svoj život za sve ljude kao otkupninu za mnoge (Mt 20, 28). Zato i govori na kraju – „JARAM JE MOJ SLADAK I BREME MOJE LAKO.“ Jer tko god želi uzeti Isusov jaram na sebe nikad nije sam, ne nosi ga sam, nego ga Isus nosi zajedno s nama i za nas, dijeli naš teret. Isus sve čini da nam pomogne. Ipak, jesi li svjestan/a kako Isus stoji uz tebe i čeka da s Njim podijeliš teret? Što je to što te neprestano opterećuje i tišti? Koje su to brige? Misli? Što je to što te tišti? Uznemiruje? O čemu neprestano razmišljaš i što ti ne da mira? Sjetimo se kako je Isus na drugom mjestu rekao: „Tko od vas može svojim brigama produljiti život svoj i za jedan samo pedalj’ (Mt 6, 27) Kad bi samo znali kako u samo jednom trenutku predanjem u Božje ruke svaki teret postaje lak. Istina, možda se vanjska okolnost u tom trenutku nije promijenila, ali zar ne primjećujemo kako cijela situacija postaje lakša, svjetlija, manje teška, a duša i duh uvjerljivo olakšana? Čovjek ima osjećaj kao da mu je „pao kamen sa srca“. Odazovimo se stoga Isusovu pozivu DOĐITE K MENI SVI KOJI STE IZMORENI I OPTEREĆENI I JA ĆU VAS ODMORITI. UZMITE JARAM MOJ NA SEBE I UČITE SE OD MENE JER SAM KROTKA I PONIZNA SRCA . I NAĆI ĆETE SPOKOJ DUŠAMA SVOJIM. Budimo stoga oni MALENI zbog kojih će Isus slaviti Oca, maleni koji su mu iskrena srca povjerovali i predali svoj život kao i svaki teret koji taj život može donijeti sa sobom. Stoga, ne bojimo se predati svoj život u Isusove ruke jer On nije onaj koji će nas još dodatno opteretiti i na naša „leđa“ natovariti nesnosni teret. Ako je onoga Velikog Petka nosio teški križ, prošao muku i smrt za nas, oprostio nam na križu, oslobodio nas od ropstva grijeha i na kraju uskrsuo, što je za uistinu Njemu ponijeti breme i teret koji tište naša MALA „ramena“?
s. Marija Magdalena Ilić, OP
