Sestre koje su sudjelovale na duhovnim vježbama u Korčuli od 23. do 29. kolovoza 2026., imale su priliku slušati bogatstvo znanja, mudrosti i životnog iskustva kardinala Vinka Puljića, koji je služio kao nadbiskup vrhbosanski od 1992. do 2022. godine.
Donosimo zahvalu naše vrhovne glavarice s. Jake Vuco koju je izrekla kardinalu Puljiću u ime svih sestara:
Uzoriti i dragi kardinale Vinko,
Nisu svi ljudi jednaki, nisu svi darovi isti, nisu svačije riječi iskrene… Nisu sva polja rodna ni cvjetna, niti su svi osmjesi trajni, a mirisi duše ugodni.
Ovih tjedan dana koje smo provele zajedno, vođene Vašim riječima, zajedničkim molitvama i susretima, a posebno Vašim primjerom radosti i predanosti Bogu – i nas su učinile dionicama onoga Kraljevstva za koje se spremamo; Kraljevstva koje već sada možemo osjetiti, a u vječnosti istinski okusiti.
U ovim danima tišine i sabranosti naučile smo da se snaga ne očituje u ljudskoj moći, nego u onoj božanskoj prepuštenosti koju Vi tako neumorno svjedočite. Hvala Vam što ste nam otvorili riznicu svoga srca i dopustili nam crpiti mudrost za dane koji su pred nama.
Kao što je Vama uzor i sveti primjer bio papa Ivan Pavao II., vjerujem da će i ovi dani i susreti ostaviti duboke tragove u našim životima i našim redovničkim odlukama. Neka Vas i dalje prati ljubav Božja i ljubav Vaših bližnjih. Znamo da svi koje susrećete – baš poput onog novinara – žele uvijek nanovo i uvijek ispočetka „uzimati“ dio Vašeg vremena i Vašeg bogatog, plodnog života.
U ime svih sestara, zahvaljujem dobrom Bogu za darovano vrijeme i poticaje koje nam niste izricali tek kao preporuke, nego ste ih živjeli i svjedočili – neposredno i osobno, toplo i brižno.
Zahvaljujemo Bogu što ste, unatoč zdravstvenim poteškoćama koje su iza Vas, uspjeli proći i ostvariti ove duhovne vježbe s nama. Slava Bogu i za sve one ljude koji su Vam u trenutcima nemoći bili poslani kao anđeli, da Vas podupru, pruže podršku i donesu nadu da će biti bolje i lakše.
Uz te nebeske i zemaljske anđele, naša posebna i od srca hvala pripada brižnoj sestri Kati. Ona je kroz ovih tjedan dana uistinu bila pravi „anđeo čuvar“ – budna i spremna za svaku situaciju, prisutna na svakom mjestu, brinući se da ništa ne nedostaje.
Neka Vam Gospodin i nadalje bude velikodušan. Neka Vam udijeli tjelesno zdravlje kako biste svojim riječima i dalje mogli krijepiti umorne i ohrabrivati klonule. Neka Vaša radost bude poziv svima koji Vas vide na vjernost Kristu i radosno služenje Njegovoj Crkvi.
Plodovi ovih duhovnih vježbi neće ostati zatvoreni unutar ovih zidova. Ponijet ćemo ih u svoje zajednice, među svoje sestre i ljude kojima smo poslane, trudeći se – baš poput Vas – donositi nadu tamo gdje je ponestaje.
Naša zajednička molitva bit će Vaš stalni suputnik. Molit ćemo da Vas Gospodin očuva u zdravlju, da prepoznatljivi radosni osmijeh i dalje krasi Vaše lice, a mir koji nosite u duši bude utjeha svima koje susretnete na svom putu.
Neka Vas zagovara Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, i neka Vas uvijek prati obilan Božji blagoslov.
Od srca Vam hvala i živjeli nam mnoga ljeta!
Od 23. do 29. kolovoza 2026. godine u samostanu Anđela čuvara na Korčuli održane su duhovne vježbe za sestre koje je vodio kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski u miru. Tema koja je na poseban način prožimala njegove nagovore bila je jednostavna, ali duboka. Budi ono što jesi.
Duhovne vježbe bile su isprepletene molitvom, susretima, osobnom šutnjom, uranjanjem u Božju prisutnost i brojnim poticajima za osobno promišljanje i preispitivanje vlastitoga života. Kardinal je sestrama ponudio i mogućnost da mu postave anonimna pitanja, na koja je tijekom susreta odgovarao, otvarajući tako prostor za iskren razgovor o različitim životnim i duhovnim pitanjima. Posebno je vrijeme izdvojio i za novicijat te je održao susret s novakinjama i njihovom učiteljicom, prilagođen njihovu životnom putu i pozivu.
Jedna od prvih tema o kojima je govorio bilo je dostojanstvo, osobito dostojanstvo žene. Istaknuo je da s dostojanstvom žene društvo pada ili raste. Podsjetio je da svetište nosimo u sebi te je potrebno obnoviti suradnju s Duhom Svetim. Duhovnost, naš stav i naše životno ponašanje trebaju rasti iz onoga što jesmo.
Govoreći o zrelosti i svetosti, naglasio je da Bog želi da dovršimo svoje povezivanje s Njime. S Bogom možemo surađivati samo u sadašnjosti. Prošlost i budućnost pripadaju Božjoj providnosti i milosti, a naš je zadatak živjeti ono što nam je dano danas. Put sazrijevanja i posvećenja uključuje i prihvaćanje činjenice da smo ponekad i sami sebi nepoznanica. Kada nas Božja volja iznenadi ili nam ‘zasmeta’, potrebno je imati hrabrosti reći poput Marije: „Evo službenice Gospodnje.“
Posebno je govorio o prihvaćanju križa kao dijela puta zrelosti. Ne možemo ići za Isusom bez križa. Zrelost znači prihvatiti ono što nam život i Bog stavljaju na put, a ne stalno bježati od onoga što nam je teško. U tom je kontekstu govorio i o različitim „dijagnozama“ duhovnog života, frustracijama, tuzi, oholosti, bijegu od sebe i samosažaljenju.
Važno mjesto u njegovim nagovorima zauzela je samoća. Istaknuo je da, ako čovjek ne zna što će sa svojom samoćom, teško može pridonijeti pravom zajedništvu. Zajedništvo se, rekao je, gradi i razgrađuje u malim stvarima, a mi često izgubimo osjećaj za njihovu važnost. Život je u sitnicama, bila je jedna od misli koja se više puta vraćala.
Govoreći o Božjoj volji, podsjetio je da ona često traži da umremo vlastitoj volji. Razložio je i stih Silvija Strahimira Kranjčevića: “Gorko je, gorko. Stajat uz odar vlastite volje!” Istaknuo je kako je veličina je znati početi iz početka.
Kardinal je posebno naglašavao potrebu da tražimo Isusa, jer bez Njega sve postaje isprazno. U vremenu kada je oslabljen osjećaj za sveto, potrebno je ponovno postati svjestan da je Isus stvarno prisutan. Bog od nas ne traži da budemo savršeni, nego da Ga ljubimo.
Govorio je o posvećenju kao procesu jer posvećenje nije statika, nego dinamika. U tom je smislu podsjetio na važnost kajanja, ispovijedi i redovitog duhovnog života. Bog se raduje čovjeku koji se vraća k Njemu. Krunicu je nazvao najvećim oružjem protiv zloga.
Velik dio nagovora bio je posvećen ljubavi, žrtvi i praštanju. Istaknuo je da onaj tko nije naučio ljubiti ne zna istinski ni živjeti ni moliti. Tamo gdje nema sposobnosti za žrtvu, nema ni prave ljubavi. Govoreći o praštanju, podsjetio je da je Božja bit milosrdna i praštajuća ljubav. Posebno snažna bila je misao da je Isus prikovan na križ zbog tuđe mržnje, a svojom smrću ubija tu mržnju.
Praštanje je povezao i s našom slobodom. Oprosti da oslobodiš u sebi sile ljubavi. Dok ne oprostim, vezan sam. Tako praštanje nije samo čin prema drugome, nego i put vlastitoga oslobođenja.
Kardinal je sestre potaknuo i na upoznavanje samih sebe. Potrebno je ispitivati jesmo li u vjeri i učiti živjeti u istini. Čovjek je često sklon bježati od sebe, ali istina ima svoju cijenu. Božja riječ liječi i čuva duh zdravim, snažnim i sposobnim za suočavanje sa životnim izazovima. Cilj odgoja jest sloboda koja vodi prema Bogu, a ne sloboda shvaćena kao raskalašenost.
Posebno se osvrnuo na život redovnice i njezino posvećenje. Redovnica je osoba samodiscipline, vjere, svetoga, mudrosti i molitve. Ona treba znati sama sebi dati red i ne čekati da joj drugi uvijek govore što treba učiniti. Treba zračiti pripadanjem Bogu, znati razlikovati važno od nevažnoga, prolazno od neprolaznoga, dobro od zla. Duhovni se život, naglasio je, ne može graditi samo na navici i rutini.
Redovnica je pozvana živjeti Božju blizinu, biti opredijeljena za Božje djelo i hrabro kročiti prema svome cilju. Lako je ostati vjeran kada nas drugi potvrđuju, ali je mnogo teže kada se ljudi protive onome što je Božje. Zato se svaka redovnica treba pitati: Jesam li ono što jesam? Jesam li redovnica?
U tom je kontekstu posebno govorio o poniznosti. Nema prave pobožnosti bez poniznosti. Poniznost nije ponižavanje, nego realno prihvaćanje sebe i života, bez pretvaranja. Poniznost je krepost koju treba odgajati. Redovnica je također pozvana biti osoba vedra duha i čovjekoljublja, jer oholost i sebičnost oduzimaju radost života.
Govoreći o ženi, istaknuo je i njezinu sposobnost intuicije koju objašnjava kao „srcem misliti“, prepoznati ono što se možda ne može odmah izreći riječima, dati pravi savjet i biti sposobna za razlučivanje duhova. U tom je smislu ostavio i pitanje koje može dugo ostati u osobnom razmišljanju: Lanac je onoliko jak koliko je jaka njegova najslabija karika. A čovjek je onoliko jak koliko je jaka njegova najslabija karika. Koja je moja najslabija karika?
Duhovne vježbe uključivale su i ispit savjesti prema Bogu i prema bližnjemu. Potaknute smo pitati se: Bože, ljubim li Te? Slavim li Te?
Važno je i preispitati odnos prema bližnjemu, svoje oči, maštu, osjećaje i strasti. Govorio je o potrebi redovitog pristupanja sakramentu pomirenja kako bismo ostale osjetljive na grijeh.
Posebno je bilo snažno pitanje kakva je naša slika Boga. Je li Bog za nas doista onakav kakvim ga susrećemo u prispodobi o milosrdnom Ocu u 15. poglavlju Lukina evanđelja ili smo ga oblikovali prema vlastitim predodžbama? Potaknuo nas je da vjerujemo Bogu koji zna što je najbolje za naše spasenje.
Nije sramota plakati, sramota je odustati od Božjega puta.
Kardinal je pozvao i na svjedočenje istine i pravde, jer bez istine i pravde nema pravoga mira. Vjera se ne može zaustaviti na vanjskim činima. Možemo pristupati mnogim sakramentima, misama, imati mnogo izmoljenih psalama, a ipak u dubini ne imati dovoljno povjerenja u Boga. Zato je pitanje povjerenja ostalo jedno od važnijih pitanja ovih duhovnih vježbi: Vjerujem li doista Bogu da me vodi i da zna što je najbolje za mene?
Posebno je bilo lijepo što su se u njegovim razmišljanjima susreli sveci koji su se spominjali upravo u danima duhovnih vježbi, kao i dominikanski sveci. O Mariji i svetom Ivanu Krstitelju istaknuo je jednostavnu, ali snažnu poruku. Onuli nisu imali naše današnje mogućnosti, nisu imali duhovne vježbe ni savjetnike na način na koji ih mi imamo, ali su vjerovali Bogu i imali povjerenja u Njega.
U konačnici, duhovne vježbe bile su poziv na povratak bitnome: upoznati sebe, prihvatiti sebe pred Bogom, živjeti sadašnji trenutak, učiti ljubiti i praštati, prihvatiti križ, njegovati poniznost i iznova tražiti Isusa.
Tema „Budi ono što jesi“ tako nije ostala samo naslovom duhovnih vježbi. Postala je pitanje upućeno svakoj od nas: Tko sam ja pred Bogom? Jesam li ono što jesam? Živim li doista iz onoga što jesam kao osoba koja pripada Bogu i koja je pozvana ljubiti?
Istinska zrelost i svetost nisu u tome da postanemo netko drugi, nego da, upoznajući sebe i dopuštajući Bogu da nas oblikuje, postanemo ono što nas je On pozvao biti.
