Misna čitanja:
1Kr 19,9a.11-13a; Ps 85,9ab.10-14; Rim 9,1-5; Mt 14,22-33
Evanđelje po Mateju nam kaže da pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace preko dok On otpusti mnoštvo. Isus ne šalje učenike zato što ih hoće udaljiti od sebe, nego zato što ih želi voditi prema novoj spoznaji. Nakon umnažanja kruha, učenici su mogli ostati zadivljeni čudom, ali još uvijek nisu razumjeli tko je Isus. Čudo umnažanja pet komada kruha i dvije ribe kojim je Isus nahranio mnoštvo, samo je put koji će dovesti učenike do dublje vjere. Učenici ulaze sami u lađu, a upravo je to i slika Crkve i svakog vjernika. Dobro je prisjetiti se i zahvaliti Gospodinu za sve one ulaske u lađu kada nismo imali odgovore ni pretpostavke o tome što i kako dalje, već smo jednostavno krenuli putem vjere.
Nakon što je otpustio mnoštvo, Isus je sam uzašao na goru kako bi se pomolio. Gora je mjesto susreta s Bogom, prostor tišine, Božje blizine i objave. Isus se povlači u molitvu jer iz nje crpi snagu za svoje poslanje te trajno njeguje zajedništvo sa svojim Ocem. Njegov odnos s Ocem temelj je svega što Isus govori i radi. Izvor života određuje smjer života. Odakle ja crpim snagu za ono što svakodnevno živim?
Evanđelist dalje piše: Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima jer bijaše protivan vjetar. More između ostalog, predstavlja kaos, nesigurnost i sile koje čovjek ne može obuzdati. Učenici se nalaze usred oluje premda su učinili upravo ono što im je Isus rekao. Poslušnost Bogu ne znači život bez poteškoća. Često se upravo na putu vjernosti podiže najjači vjetar. No, čim nam se život zakomplicira, počinjemo sumnjati u Boga, umjesto u vlastite odluke, zaključke. Na žalost, uvijek nam se iznova treba dogoditi, ali i završiti neki kaos u životu kako bi se sjetili da najveća ona oluja nije ona koja se nalazi oko nas, nego ona koja se podigne u našem srcu svaki put kada pomislimo da je Bog odsutan.
O četvrtoj noćnoj straži dođe Isus k učenicima hodeći po moru. Isus dolazi učenicima u trenutku kada su oni već bili iscrpljeni i nije odmah uklonio oluju, nego je sam ušao u nju. Hodajući po moru, Isus pokazuje da ima vlast nad onime što je za čovjeka izvor straha, nesigurnosti i nemoći. Matej ne opisuje samo izvanredno čudo, nego objavljuje Isusov božanski identitet. Koliko puta od Boga očekujemo da ukloni oluju, a On najprije želi doći k nama usred nje? Bog rijetko dolazi putem kojim mi očekujemo da će doći, možda Ga zato najčešće i ne prepoznajemo.
Učenici su ugledali Isusa kako hoda po moru, ali ga nisu prepoznali. Obuzeti strahom, pomislili su da je utvara i kriknuli. Učenicima je strah zamaglio pogled i ono što je znak spasenja oni su doživjeli kao prijetnju. Riječ je o tako duboko ljudskom iskustvo. Bog nam može doći ususret, a da Ga zbog vlastitih strahova ne uspijemo prepoznati. Koliko je puta moj strah progovorio glasnije od Božje prisutnosti? Strah ne mijenja Boga. Strah mijenja način na koji Ga vidimo.
Isus im odmah progovori: Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! Prije nego što je smirio more, Isus je htio smiriti srca svojih učenika. Njegova prisutnost snažnija je od svake oluje. Naš mir ne počiva na tome da je more mirno, nego na tome da je Krist s nama.
Petar prihvati i reče: Gospodine, ako si Ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi! Petrova rečenica je mješavina vjere i nesigurnosti. Petar želi biti s Isusom, ali još uvijek traži potvrdu. Slika je to svakog od nas. Vjera je spremnost krenuti prema Kristu. Najveća opasnost nije tonuti na vodi. Ponekad je najveća opasnost nikada ne izaći iz lađe.
A on mu reče: Dođi! I Petar siđe s lađe te hodeći po vodi, pođe k Isusu. Isus nije rekao Petru da se sam snađe, već ga je pozvao. Petar ne hoda po vodi zato što ima posebnu snagu, nego zato što je usmjeren prema Isusu. Naša poteškoća nije u tome što nemamo snage, vještina ili čega već za hodanje po vodi. Nevolja je zapravo u tome što mi prečesto ostajemo u lađi jer više vjerujemo sigurnosti nego Onome koji nas zove.
Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: Gospodine, spasi me! Trenutak pada dolazi kada Petar prestaje gledati Isusa i počinje gledati oluju. Ne potapa nas oluja oko nas, već strah u nama koji zauzima mjesto povjerenja u Gospodina. Život nas uči da ono prema čemu upravljamo svoj pogled i pažnju, tome dajemo i najveću moć nad sobom. Što je danas veće u mom pogledu, Onaj koji stoji iznad oluje i dolazi kroz oluju ili oluja koja je oko mene?
Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: Malovjerni, zašto si posumnjao? Isus ne zanemaruje Petrovu slabost, ali ga zbog nje ne ostavlja. Prije nego što izgovara riječ koja poučava, Isus pruža ruku koja spašava. Važan je taj redoslijed. Bog čovjeka ne odgaja izdaleka, On ga najprije podiže iz njegove nemoći.
Kada je Isus ušao u lađu, vjetar je utihnuo. Smirenost i mir među učenicima nisu nastupili zato što je prestala oluja. Isus je došao među njih. On je mir, smirenost.
Učenici mu se tada poklone govoreći: Uistinu, ti si Sin Božji! Isus nije učenike poveo preko mora da bi ih naučio hodati po vodi, nego da bi naučili kome se mogu potpuno predati. Čudo nije kraj puta. Čudo je put prema vjeri.
Pitanje nije koliko je more nemirno, nego kome dozvoljavamo da nas vodi kroz njega. Vjera počinje ondje gdje prestajemo držati život u svojim rukama. A što ja još uvijek držim?
s. Mirjam Peričić, OP
