Ovaj veliki svetac podsjeća nas da u srcu Crkve uvijek mora gorjeti misionarski žar. On mora biti trajni poticaj za prvo naviještanje Evanđelja i, gdje je to potrebno, za novu evangelizaciju. Krist je, naime, najdragocjenije dobro koje muškarci i žene svakoga vremena i svakoga mjesta imaju pravo upoznati i zavoljeti. Utješno je vidjeti da i danas u Crkvi postoje brojni pastiri i vjernici laici, članovi drevnih redovničkih zajednica i novih crkvenih pokreta, koji radosno posvećuju svoj život tom uzvišenom idealu: naviještanju i svjedočenju Evanđelja.
Mnogi su se drugi ljudi pridružili Dominiku de Guzmánu, privučeni istim nadahnućem. Tako je, nakon prvoga utemeljenja u Toulouseu, postupno nastao Red propovjednika. Dominik je, u savršenoj poslušnosti uputama papa svojega vremena, Inocenta III. i Honorija III., prihvatio drevno Pravilo svetoga Augustina te ga prilagodio potrebama apostolskog života. Taj je način života zahtijevao da on i njegova subraća propovijedaju putujući od mjesta do mjesta, a zatim se vraćaju u svoje samostane i učilišta radi molitve, zajedničkoga života i studija. Dominik je posebnu važnost pridavao dvjema vrijednostima koje je smatrao prijeko potrebnima za uspjeh evangelizacijskoga poslanja: zajedničkom životu u siromaštvu i studiju.
Prije svega, Dominik i braća propovjednici živjeli su kao prosjački red, odnosno bez velikih posjeda kojima bi morali upravljati. To ih je činilo slobodnijima za studij i putujuće propovijedanje te je ujedno predstavljalo konkretno svjedočanstvo narodu. Unutarnje upravljanje dominikanskim samostanima i provincijama bilo je uređeno sustavom kapitula, koji su birali svoje poglavare, a njih su potom potvrđivali viši poglavari. Takav je ustroj poticao bratski život i odgovornost svih članova zajednice, zahtijevajući čvrsta osobna uvjerenja. Takav je sustav izabran upravo zato što su dominikanci, kao propovjednici Božje istine, morali živjeti u skladu s onim što su naviještali. Istina koja se proučava i dijeli u ljubavi s braćom najdublji je temelj radosti. Blaženi Jordan Saski rekao je o svetom Dominiku: „Sve je ljude privlačio zagrljajem svoje ljubavi; ljubeći sve, bio je ljubljen od svih… Smatrao je svojim pravom radovati se s radosnima i plakati sa žalosnima.” (Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum, bl. Jordan Saski).
Nadalje, hrabrim je potezom Dominik želio da njegovi sljedbenici steknu temeljitu teološku naobrazbu. Nije se ustručavao poslati ih na tadašnja sveučilišta, premda su mnogi klerici prema tim ustanovama gledali s nepovjerenjem. Konstitucije Reda propovjednika pridaju studiju veliku važnost kao pripravi za apostolat. Dominik je želio da se njegova braća studiju posvete bez zadrške, marljivo i pobožno; studiju utemeljenom na duši cijelokupnoga teološkog znanja – Svetome pismu – te otvorenom pitanjima koja postavlja ljudski razum. Razvoj kulture zahtijeva da oni koji služe naviještanju Božje riječi budu dobro obrazovani. Stoga potičem sve, i pastire i vjernike laike, da njeguju ovu „kulturnu dimenziju” vjere kako bi ljepota kršćanske istine bila bolje shvaćena te kako bi vjera bila istinski hranjena, učvršćena i obranjena. U ovoj Godini svećenika pozivam bogoslove i svećenike da cijene duhovnu vrijednost studija. Kvaliteta svećeničke službe također ovisi o velikodušnosti kojom se čovjek posvećuje proučavanju objavljenih istina.
Dominik, koji je želio utemeljiti red teologa i propovjednika, podsjeća nas da teologija ima duhovnu i pastoralnu dimenziju koja obogaćuje dušu i život. Svećenici, posvećene osobe i svi vjernici mogu pronaći duboku „unutarnju radost” promatrajući ljepotu istine koja dolazi od Boga – istine koja je uvijek aktualna i uvijek živa. Osim toga, geslo Reda propovjednika contemplata aliis tradere („drugima prenositi plodove kontemplacije”) pomaže nam otkriti pastoralni žar koji proizlazi iz kontemplativnog proučavanja istine, zbog potrebe da se drugima priopći plod vlastite kontemplacije.
Kad je Dominik umro 1221. godine u Bologni, gradu koji ga je proglasio svojim zaštitnikom, njegovo je djelo već bilo doživjelo velik uspjeh. Uz potporu Svete Stolice Red propovjednika proširio se u mnoge europske zemlje na dobrobit cijele Crkve. Dominik je kanoniziran 1234. godine, a upravo nam on svojom svetošću pokazuje dva neizostavna sredstva za djelotvornost apostolskog djelovanja. Prije svega, to je marijanska pobožnost koju je nježno njegovao i ostavio kao dragocjenu baštinu svojim duhovnim sinovima. Oni su tijekom povijesti Crkve imali veliku zaslugu u širenju molitve svete krunice, tako drage kršćanskom narodu i tako bogate evanđeoskim vrijednostima – istinske škole vjere i pobožnosti. Drugo, Dominik, koji se brinuo za više ženskih samostana u Francuskoj i Rimu, čvrsto je vjerovao u snagu zagovorne molitve za uspjeh apostolskog djelovanja. Tek ćemo na nebu u potpunosti razumjeti koliko molitva redovnica u klauzuri djelotvorno prati apostolski rad. Svakoj od njih upućujem svoje misli pune zahvalnosti i iskrene ljubavi.
Draga braćo i sestre, neka nas život Dominika de Guzmána potakne da budemo gorljivi u molitvi, hrabri u življenju svoje vjere i duboko zaljubljeni u Isusa Krista. Po njegovu zagovoru molimo Boga da uvijek obogaćuje Crkvu autentičnim propovjednicima Evanđelja.
Iz kateheze o sv. ocu Dominiku pape Benedikta XVI. (kolovoz, 2010.)
sv. oče Dominiče, moli za nas!
