DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU
Čitanja:
2Kr 5,14-17; Ps 98,1-4; 2Tim 2,8-13; Lk 17,11-19
Mi svakodnevno dolazimo pred Gospodina gubavi i grešni, ruku praznih i srca punog želja. Kao ovih devet gubavaca nezahvalni i nijemi, čekamo milost oprosta i uslišanja. A naš milosrdni Bog, ganut ljubavlju prema nama, oprašta nam. Obasipa nas nebrojenim darovima i milostima. No, naše se srce, zaneseno tim darovima, brzo okreće od svojega Darivatelja. Odlazi u svijet hvaliti se onime što je primilo, zaboravljajući Onoga koji daje. Zaboravljajući riječi zahvale.
Zaboravljamo Ga, dok On strpljivo iščekuje naš povratak, naš tihi šapat, našu neuzvraćenu ljubav.
Naš je ushit kratkotrajan. Poput praha, brzo ga raznosi vjetar. Ubrzo nas obuzima ispraznost i strah jer smo se odviše udaljili od Njega. Tonemo u nezadovoljstvo, lutajući i tražeći sreću na pogrešnim mjestima.
Žurno hodimo, ne zaustavljajući svoj pogled na onim malim, svakodnevnim znakovima Božje ljubavi. Zaboravljamo da je prvi korak prema unutarnjoj ispunjenosti i radosti upravo ta zahvalnost.
Bez obzira na našu nezahvalnost, On, Svemogući Bog, čeznutljivo i s ljubavlju prati svaki naš korak, darivajući nas iz dana u dan. Da, čeznutljivo i tugaljivo prati nas jer čezne za nama – za našim pogledom, za našom ljubavlju.
Udaljujući se od Njega, bivamo sve slabiji, sve ranjiviji. Dolazimo do ruba ponora.
I tek kad tijelo klone, kada krv navre iz rane srca i kada vapimo od boli, tad tražimo Njega.
Nalazimo Ga na istome mjestu na kojem smo Ga i ostavili. Tada nas On, ganut, podiže, čisti i daruje nam novi život.
s. Marta Marija Šutalo, OP
