Sljedeću homiliju je održao Vrhovni poglavar Reda, Gerard Francisco Timoner III, OP, tijekom posjeta Samostanu Santa Maria della Neve, u Pratovecchio (Toskana), u kojem žive klauzurne dominikanke od 1568. godine.
Možda ste se neki od vas pitali zašto je danas, u ovom veličanstvenom samostanu, toliko fratara. To je zasigurno jedna od rijetkih prilika kada dominikanski fratari brojnije nadmašuju sestre u samostanu! Dolazimo iz Generalne kurije Reda u Rimu i ovdje smo zbog našeg godišnjeg zajedničkog okupljanja. Ova inicijativa inspirirana je odlomkom iz Evanđelja po Marku, u kojem Isus poziva Dvanaestoricu da se na neko vrijeme odmaknu od svojih poslova i povuku na osamljeno mjesto kako bi se malo odmorili.
Jučer smo otišli u Arezzo, u Baziliku sv. Franje, gdje smo kontemplirali Legendu o Pravom Križu Piera della Francesce. Središnja tema toga djela upravo je križ kao znak spasenja i vodič u duhovnom putovanju čovječanstva. Ta je posjeta bila dio naše pripreme za blagdan koji sada zajedno slavimo, u ovom prekrasnom samostanu naših dragih sestara iz Pratovecchia.
Blagdan Uzvišenja Križa poziva nas da razmislimo o Kristovu križu kao središtu ljudske povijesti, mjestu gdje je Božja ljubav pobijedila tamu. Instrument tlačenja i poniženja, križ je u Božjim rukama postao znak pobjede: ondje je Isus razoružao zlo, pomirio nas s Ocem i otvorio nam put prema vječnom životu.
Logika Križa
Novost Križa leži u obratu ljudske logike. Zemaljska vlast teži dominaciji, namećući se, želeći ukloniti protivnika. Ali u Raspetom Bog nam otkriva drugačiju logiku: prava moć je ljubav koja daje sebe i prazni se. Križ je uzvišen jer razotkriva iluzije svjetovne moći i pokazuje da božanska svemoć nije kontrola nego suosjećanje; nije nasilje nego milosrđe.
Baš kao što je u pustinji Mojsije podigao brončanog zmijonosca i tko god ga pogleda, imat će život (Brojevi 21,9), tako i Sin Čovječji, podignut na križu, postaje za nas izvor spasenja i iscjeljenja (Ivan 3,14–15). Spasenje nije vanjski lijek dodan naknadno; spasenje izvire iz same rane ljubavi. Probijeno bočno rebro Kristovo nije dokaz poraza, nego otvorena vrata kroz koja Božji život ulazi u svijet.
Ući u misterij patnje
Uzvišenje Križa stoga ne znači slavljenje patnje same po sebi, niti prepuštanje romantizaciji boli, nego prepoznavanje da je Bog odabrao otkriti se upravo tamo gdje ljubav sve košta. Križ nas uči da je ljubav bez žrtve samo osjećaj; ljubav koja pati i daje život postaje otkupiteljska.
To se tiče i nas: svaki križ koji nosimo, bio mali ili veliki, može postati sudjelovanje u ovoj božanskoj logici ljubavi. Ujedinjeni s Kristom, naš križ više nije samo teret ili muka, nego postaje znak Božje slave: ondje se naša slabost pretvara u snagu, a čak i sama smrt postaje prolaz u život.
Stoga Uzvišenje Križa nije toliko kontemplacija drva i čavala, nego prepoznavanje, kroz njih, samoga srca Boga. To je blagdan „nove logike“ njegova Kraljevstva: gdje gubitak postaje dobitak, predaja postaje pobjeda, a smrt se otvara vječnom životu.
Isus nas poziva: „Uzmite svoj križ i slijedite me“ (Matej 16,24). Često zamišljamo taj križ kao nešto vanjsko, poput ruksaka, nešto što možemo odlučiti nositi ili odložiti. No ne smijemo zaboraviti da je znak Križa otisnut na našem čelu i u našoj duši na dan našeg krštenja. Tim znakom, snagom Duha Svetoga, Otac nas je posvojio kao svoje sinove i kćeri. Uzeti križ stoga ne znači podići teret bačen na zemlju, nego ostati vjeran križu koji nam je dan pri krštenju. To je poziv da ostanemo čvrsti u našem kršteničkom obećanju: slijediti Isusa i odbaciti zlo, kako bismo živjeli u svjetlu njegove pobjedničke ljubavi.
